Čuvajmo grad koji baštinimo

„Građevine, predmeti i likovna djela podložna su slučajnoj destrukciji ako nisu prisutna i registrirana u svijesti pojedinca ili grupe kao spomenici.“ Riječi su to dr. Radovana Ivančevića, jednog od naših hrvatskih najpoznatijih i najplodnijih povjesničara umjetnosti, nekadašnjeg profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu i čovjeka čijom je zaslugom šibenska katedrala sv. Jakova uvrštena na UNESCO-v popis svjetske baštine.

Tvrdnja je univerzalna i tiče se svih vrsta umjetnosti, no ja ću je u ovom tekstu iskoristiti za osvjetljavanje problema propadanja arhitektonskih spomenika u gradu Čakovcu. Čakovec se u zadnjih godinu dana uzdigao u turistički poželjnu destinaciju zahvaljujući mnoštvu atraktivnih programa te polako doseže najvišu točku prepoznatljivosti i izvrsnosti. Jedan vid prepoznatljivosti čini i specifični izgled centra grada izgrađen djelomično u 18., a većinom tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, za vrijeme tzv. zlatnog doba gospodarskog razvoja našeg grada.

U užem centru grada kroz šetalište kralja Tomislava, J.J. Strossmajera i ulicu Matice hrvatske zgrade su u relativno dobrom stanju i fasade se obnavljaju. No odmaknemo li se već nešto dalje niže niz ulicu kralja Tomislava, šetnja više nije sigurna jer s povijesnih zgrada prijeti pad cigla na glavu. Zanimljivo da upravo jedna takva derutna stara ljepotica stoji tik do zgrade I. osnovne škole, na broju 41. Zgrada je izdužena jednokatnica s istaknutim centralnim rizalitom, izgrađena pod kraj 19. stoljeća, dograđivana početkom 20. stoljeća. Arhitektonska plastika pročelja oblikovana je u secesijskom duhu, no projektant nije poznat. Na kraju iste ulice, na broju 52 žalosno stoji neobnovljena fasada nekadašnje Državne osnovne škole, danas Pučkog otvorenog učilišta Čakovec. Sagrađena je 1902. godine prema projektima arhitekta Petra Salona. To je bila prva građevina u kojoj je napravljen pomak od ustaljene uniformne školske i institucionalne izgradnje historicizma prema novom secesijskom stilu. On se ovdje ne manifestira u potpunosti, već samo u detaljima – kombinaciji boja i materijala kamena i opeke na fasadi i na secesijskoj kovanoj ogradi. No i to je bio već dovoljno odvažan korak kojim Čakovec vremenski ide tik uz najsuvremenije tokove. Secesija kao suvremeni izraz stila u provincijalnim gradovima Austro-ugarske monarhije u vrijeme njenog nastanka u prvim godinama 20. stoljeća nije česta pojava, češće se javlja kasnije u vidu retardiranih i čisto ukrasnih secesijskih oblika i motiva. Čakovec je u tome iznimka i može se pohvaliti ponekim djelom izvanredne arhitektonske ljepote.

Secesija u punom cvatu manifestirat će se 1904. u čakovečkom arhitektonskom dragulju – zgradi Trgovačkog kasina u centru grada, današnjem Domu sindikata. Zgrada je lijepo održavana i izvan i iznutra i služi Čakovčancima na ponos. Na žalost još jedna secesijska ljepotica u rukama privatnih vlasnika prepuštena je sama sebi i osuđena na propast. Radi se o stambeno-poslovnoj zgradi u ulici Ruđera Boškovića broj 6, izgrađenoj 1909. godine. U razdoblju od 1936. do 1941. godine u njoj je djelovala Matica hrvatska te je u njoj radila knjižnica i čitaonica. Pročelje ima dva vertikalna istaka s arhitektonskom plastikom u secesijskom stilu, koja je na žalost, u većini već otpala s mjesta. U visini vijenca još se slabašno drže uz fasadu ukrasne plave keramičke pločice. Takvih primjera prekrasnih kuća u privatnom vlasništvu ima i u Mihovljanskoj ulici, koje krasi fantastični bestiarij ili građevinski (masonski) simboli na fasadi.

Prvi korak u zaštiti povijesnih zgrada je zapažanje njihovog postojanja, osviještenost o njihovoj posebnosti i vrijednosti, a zatim i obnova. Nemojmo dopustiti da vrijeme proguta arhitektonske posebnosti našeg grada, pokažimo da je visoka duhovna osviještenost kulturnih vrijednosti našeg grada istovjetna materijalnoj brizi za njih. Kulturno-povijesna cjelina centra Čakovca već posjeduje pravni status zaštićenog kulturnog dobra i čini prepoznatljivu ambijentalnu cjelinu, u što bi trebalo uključiti i gore spomenute zgrade te ih zbrinuti prije nego nestanu.

autor teksta: Maša Hrustek Sobočan

Please like & share:

Article written by admin