“Domobran” se bori za narod Međimurja

Pisali smo već ponešto o propagandnoj borbi za Međimurje koja je vođena između mađarske i hrvatske struje kroz čitavo 19. stoljeće, kao i prvu četvrtinu 20. te navodili primjere iz politički mađarskih novina Muraköz. Poznato je također da je ban Josip Jelačić godine 1848. teritorij Međimurja pripojio Hrvatskoj, međutim, isto je tako upravo u ožujku 1861. opet službeno ušlo u sastav Zaladske županije. Hrvati se s takvom odlukom, očekivano, nisu previše mirili, pa tako u dnevniku Domobran koji je izlazio od 1864. do 1866., u broju 165 izašlom 30. studenog 1864., nalazimo članak pod naslovom Medjumurje po historiji i po narodu hrvatsko. Autor u samom uvodu objašnjava kako je ovaj list „branio vazda prava naroda i zemlje svoje“ i kako je on „čitao za žalošću i one članke o Medjumurju, prije malo godina našem, a sada magjarskom, u kojih člancih brane domoljubni dopisnici, proti napadanju i zlim namjeram njekih odpadnikah, književni naš jezik i narodno pravo“. Posebno ga je razljutila tvrdnja legradskog kapetana Gažića, kojeg naziva „nepoznatim do sada piscem povjestnica“, prema kojoj je Međimurje još od kralja Stjepana u sastavu Ugarskog Kraljevstva. Autor se tako odlučio primiti posla i pokazati Mađarima da je Međimurje zapravo oduvijek hrvatsko, a po njemu nije daleko od istine ni ideja da se čitava Zaladska županija ubroji među hrvatske zemlje. Tumači on tako razne povijesne događaje, od sukoba s Francima poznatog junaka nacionalne historiografije Ljudevita Posavskog, preko osnivanja Zagrebačke biskupije pod čiju nadležnost spada i prostor Međimurja, pa do najmanjih pravnih sporova međimurskih srednjovjekovnih vlastelina, i u svima pronalazi različite dokaze koji podupiru njegovu ideju – Međimurje je oduvijek hrvatsko. Nije nam namjera ulaziti u analizu interpretacije, koja je danas uglavnom od znanosti potpuno odbačena, već prije svega skrenuti pažnju na nekoliko zanimljivosti. Propagandni je rat za Međimurje očito izrodio i prvim sustavnim istraživanjem međimurskog srednjovjekovlja, čijim se rezultatima, uz određena nadopunjenja, služio i Rudolf Horvat, koji je također pisao nošen idejom oduvijek hrvatskog Međimurja, a ti su rezultati gotovo nepromijenjeni zaživjeli i u različitim monografijama i povjesnicama Međimurja, kako u 20., tako i u 21. stoljeću. I dok se autor bori za novo pripojenje Međimurja pišući da „dao Bog, da stanovnici medjumurski nikad nebi izgubili narodne svoje samosviesti, i naravnu onu ljubav, koja ih s njihovom materom domovinom Hrvatskom za sva vremena vezati ima“, on daje i nemjerljiv povijesni doprinos, istražuje povijesne izvore i udara temelje budućoj historiografiji koja se bavila problemom međimurskog srednjovjekovlja. Političke razmirice, buđenje nacionalne svijesti i hrvatsko-mađarska netrpeljivost rezultirali su tako i velikim iskorakom u humanističkim znanostima. Još jedna zanimljivost je sam autor članka, potpisan inicijalima I.K.S, iza kojih se krije upravo Ivan Kukuljević Sakcinski, koji godine 1863. pristaje uz Ivana Mažuranića i Samostalnu narodnu stranku te kroz Domobran iznosi razne ideje i smjernice. Trenutno je aktualna izložba o ovom velikanu, koju možete posjetiti do 5. ožujka u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, a 12. se travnja seli u Gradski muzej Varaždin! (izvor: Domobran br. 165, 30.studeni 1864)

autor: Zoran Turk, kustos-pripravnik Povijesnog odjela

Please like & share:

Article written by admin