Gdje se u Čakovcu kava pila prije stotinjak godina?

Potaknuta ljetnim vremenom i onim dobom u godini kada su godišnji odmori uzeli maha, a čakovečke terase kafića su pune od jutra do mraka, odlučila sam napraviti usporedbu i prikazati koja su to mjesta u gradu Čakovcu slovila kao najpoznatije kavane, gostione i restorani prije nekih stotinjak godina te gdje i kako su se zabavljali naši građani starijih generacija.

Na mjestu današnjeg kafića Soho u 19. stoljeću nalazilo se jedno od najvažnijih okupljališta u gradu – gostionica Labud (mađ. Hattyú). Godine 1896. gostionica je promijenila naziv u Hotel Zrinski (mađ. Zrínyi-szállo) nakon što je ondje osnovan kružok istoga imena. Hotel je imao zasebnu restoransku prostoriju za jelo i piće, kuhinju, sobe za noćenje te veliku salu za koncerte, svečane večere i plesne zabave. Na tom su se mjestu odvijale novogodišnje proslave, dobrotvorni plesovi, jubilarne svečanosti raznih društava te koncerti sa suvremenom glazbom. U novinama Medjimurje = Muraköz zabilježeno je nekoliko članaka o koncertu poznatog mađarskog skladatelja, violinista i glazbenog pedagoga Jenö Hubaya (Budimpešta, 1858. – 1937.) koji je 12. travnja 1892. nastupao u gostionici Labud. U svečanim prigodama pio se međimurski pjenušac Animo sec kojeg je proizvodila međimurska tvornica šampanjca Strahija i kompanjoni. Građanska jela bila su slična u svim dijelovima Austro-Ugarske monarhije, a mondeni recepti vadili su se iz bečkih i budimpeštanskih kuharica. U njima nailazimo na, za današnje pojmove, vrlo ekstravagantna jela, poput juhe ili ragua od kornjače, račje kobasice, but našpikan srdelicama, pogače od guščjih jetara, jegulje s limunovim sokom, pečenja od sive čaplje, tetrijeba ili divljih goluba, prženo kravlje vime, učinak (Eingemacht) od telećih žlijezda, drhtalica od tune ili punča, sir od dunje i mnoštvo sličnih, nama danas neobičnih recepata. Izgradnjom Trgovačkog kasina 1904. godine, danas poznatijeg kao Dom sindikata, u gradu započinje nova dimenzija klupskog društvenog života. Izvana vrlo moderna i neobična, izgrađena u stilu punokrvne mađarske secesije, zgrada postaje žarištem društvenog života u Čakovcu na prijelazu u 20. stoljeće. Kasino je imao veliku plesnu dvoranu, po jednu prostoriju za igranje, čitanje i druženje, urede uprave Kluba te prostoriju za dame koja je bila opremljena električnom rasvjetom i bogatim namještajem. S južne strane kasina nalazila se terasa na koju se nadovezivao mali engleski park, u koji su se druženja selila za toplih ljetnih večeri. U kasinu su se odvijali glazbeni koncerti, književne večeri, plesne zabave, tombole, pjevačka natjecanja i večeri druženja. Službeni jezik bio je mađarski, a jedan dan u tjednu muškarci su smjeli dovesti i svoje žene. U kasinu se moglo pročitati deset različitih dnevnih novina, dvadeset književnih i pet stručnih časopisa te ženski modni časopisi. Zahvaljujući željeznici koju grad Čakovec dobiva prvi u Hrvatskoj, dame su često odlazile u kupovinu u veće europske gradove po garderobu, kozmetiku i sitnice za dom. U ljeto 1913. godine tik do kasina otvara se i prva Gradska kavana (mađ. Royal-kavehaz) na mjestu gdje i dan danas postoji. Njezina unutrašnjost bila je uređena po uzoru na budimpeštansku kavanu Otton. Na otvorenju je svirao romski sastav Lacija Jónása. Kavana je bila omiljeno okupljalište više građanske klase, a poseban procvat doživljava između dva svjetska rata kada je preuzima bračni par Geza i Elizabeta Legenstein, poznati stolnotenisači. Nakon 1. svjetskog rata Dragutin Scheier preuredio je zgradu do Hotela Zrinski, danas poznatiju pod imenom Scheierica. Međutim, najomiljenija čakovečka svakodnevna destinacija za običan puk bila je gostionica K Pečorniku, na mjestu današnjeg kafića Arcusa. Gostionicu su vodili Otto i Paula Pečornik, svatko na svoj način – Otto je s gostima kartao i čas kratio s mušterijama za stolom, dok je Paula poput prave gazdarice preuzela vođenje gostionice na sebe. U Čakovcu su djelovale još i gostionice Bijeli golub (mađ. Fehér Galamb) te gostionice Frigyesa Baumhaka, Géze Horvata, Alojzija Prusca i Jánosa Schullega. Snalažljiva Karolina Hackl dala je u sklopu dvorišta svog Hotela Hackl 1905. izgraditi moderno kupalište. Tamo, kao i u Hotelu Banhof uz željezničku stanicu, a kasnije, tridesetih godina dvadesetog stoljeća i u Hotelu Metropol u širem centru grada također su bila mjesta zanimljivog gradskog okupljališta.

Autorica teksta: Maša Hrustek Sobočan

Please like & share:

Article written by admin