JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI I MAJSKI MUZIČKI MEMORIJAL

122 godine prošle su od rođenja jednog od naših najpoznatijih Međimuraca – skladatelja svjetskog glasa, rođenog Čakovčanca, Josipa Štolcera Slavenskog (1896. Čakovec – 1955. Beograd). Živio je i stvarao u turbulentnim političkim vremenima, periodu čestih izmjena vladajućih režima, obilježenom okvirom dvaju svjetskih ratova. Rođen za vrijeme Austrougarske monarhije u našem gradiću, na krajnjem sjeveru hrvatske države, unutar prisilno pomađarene pokrajine Međimurje, svoje je stvaralaštvo započeo u žarištu pojave modernih vremena na umjetničkoj sceni. Ovaj mladić kozmopolitskog nonšalantnog izgleda, budimpeštanski i praški đak, neopterećen teritorijalnim i mentalnim granicama, ubrzo je talentom prerastao okvire domaćeg teritorija. Već 1924. godine  briljirao je kao mlada nada izborom na njemačkom festivalu u Donaueschingenu. Njegova skladba Prvi gudački kvartet izabrana je između 142 sonate i trija, 91 kvarteta i 47 djela većeg opsega za izvedbu na tom prestižnom Festivalu komorne muzike. U žiriju su bili skladateljski velikani koje nije bilo lako impresionirati: F. Busoni, A. Schönberg, F. Schrecker, H. Burkhardt. Buntovan i slobodna duha od malena, nezadovoljan „staromodnom austrougarskom etiketom suzdržanosti, distance i pedanterije“ koja je u to vrijeme vladala na glazbenoj akademiji u glavnom hrvatskom gradu, seli u tada slobodoumniji Beograd. Tamo ostaje do kraja života i to je najplodniji period njegovog glazbenog stvaralaštva. Ostao je zauvijek povezan sa svojim rodnim zavičajem te nikad nije iz svog duha izbacio dječaka sanjara iz međimurske ravnice. Osim stvaralačkom radu, zdušno se posvetio i radu s ljudima pa se uz pedagoški rad s učenicima i studentima puno zalagao u djelovanju unutar Hrvatskog prosvjetnog društva Međimuraca u Beogradu u predratnim tridesetim godinama dvadesetog stoljeća. Kako je zapisano u sjećanjima jedne od članica Društva, na plesnim probama u žaru im je znao doviknuti: „Vrag vas skeljil, moji Međimurci, idemo pljesat!“. U Društvu su se našli Međimurci koji će kasnije povratkom u svoj zavičaj snažno doprinijeti razvoju lokalne folklorne scene: braća Martin i Josip Glavina iz Preloga, Mijo Novak iz Donje Dubrave pa čak i Elizabeta Toplek, kasnije poznata kao teta Liza iz Donje Dubrave, koja je kao trinaestogodišnjakinja stigla u Beograd 1937. godine na mjesto kućne pomoćnice jednoj imućnijoj obitelji.

11. svibnja ove godine u Centru za kulturu obilježit će se 45. Majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski. Vrlo respektabilan broj znajući koliko je teško organizaciju jednog takvog ozbiljnog festivala održavati iz godine u godinu. Ideja o kulturnoj manifestaciji takvog razmjera posvećena muzici Slavenskog sazrijevala je još iz 1966. godine kada su Aleksandar Schulteis, koji je bio tadašnji ravnatelj Muzeja, Boris Leiner, također zaposlenik Muzeja i Vinko Lisjak, tada direktor Narodnog učilišta posjetili udovicu Slavenski u Beogradu kako bi snimili svu glazbenu ostavštinu i donijeli nešto od osobnih predmeta i dokumentacije Slavenskog u Čakovec za formiranje Memorijalne zbirke Slavenski u Muzeju. Zahvaljujući inicijativi Vinka Lisjaka i Mire Kermek, tada predsjednice Prosvjetnog vijeća općine Čakovec, državna Vjesnikova nagrada za muziku 1974. godine seli u Čakovec i postaje Majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski. Financijsku potporu tadašnjem prvom Majskom memorijalu osigurao je Danijel Režek koji je te godine bio izabran za predsjednika skupštine općine Čakovec. On je bio i jedan od začetnika ideje o Slavenskom u rodnom gradu. Pripala mu je čast otvorenja prvog Majskog muzičkog memorijala. Vinku Lisjaku i Miri Kermek možemo osim toga zahvaliti i za realizaciju ostalih inicijativa zahvaljujući kojima je Čakovec dobio urbani štih i predznak grada kulture: Tribina ČČ, Ljetna pozornica u Starom gradu, Klub mladih, Klub prijatelja umjetnosti, Caffe-teatar HAS (humoristička amaterska scena Pikač).

Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica

 

Please like & share:

Article written by admin