Ljubavna priča viteza Nikole Malakocija i Izabele Petroci

Iako je u hrvatskom narodu vrlo popularna ljubavna priča o bolnom rastanku Katarine i Petra Zrinskog čijom tragedijom završava sjajno dvostoljetno stolovanje uspješne i popularne obitelji Zrinski u Međimurju, postoji još jedan, ne toliko razvikan, povijesni međimurski ljubavni par. Legenda pamti tragičnu ljubavnu priču viteza Nikole Malakocija i njegove zaručnice Izabele Petroci.

Plemić Nikola Malakoci živio je u 16. stoljeću i bio je vitez, bajčavarski kapetan i savjetnik grofa Jurja IV Zrinskog. Kad nisu vrijeme provodili u borbi, vitezovi su često prisustvovali tada popularnim viteškim turnirima. Na jednom takvom turniru kojeg je organizirao grof Juraj Zrinski u Čakovcu, Nikola je izašao kao pobjednik. Prema tadašnjem običaju prvu nagradu mu je trebala predati najljepša uzvanica turnira, a to je bila mlada Izabela Petroci. Kako piše u Međimurskom kolendaru iz 1855. godine, „Da mu je davala nagradu obedva su počerleneli, dok su v oči jen drugomu pogledali“.  No između njihovih zaruka ispriječilo se nekoliko prepreka. Kao prvo, Izabelinu ruku njezin otac već je bio obećao plemiću Ivanu Đulafiju. Zatim, vitez Nikola baš i nije bio imućan. No, ove dvije prepreke nisu bile toliko važne i velike da se nebi mogle otkloniti. Juraj Zrinski darovao je Nikoli dvorac Gradišćak i toliko zemlje uokolo, dokle će Nikola baciti svoj buzdovan. Predaja kaže da je Nikola toliko snažno zamahnuo buzdovanom da su do tog mjesta pješačili četvrt sata. Time je Nikola osigurao sebi dovoljno bogatstva da ugovori zaruke sa svojom Izabelom. Netom uoči samog vjenčanja koje se trebalo održati u crkvi u Sv. Martinu na Muri, plemićko društvo okupilo se u dvorcu na Gradišćaku. Tu se našao i Đulafi, nesuđeni Izabelin muž. On je Izabelinom ocu i ostalom društvu otkrio stvarnu Nikolinu vjeru – protestantizam. Vjenčanje više nije dolazilo u obzir, a Izabela se od jada „hitila v globinu“ s najviše odaje u Gradišćaku. Nikola je od tuge dao srušiti dvorac u Gradišćaku i dao sebi sagraditi novi u Lapšini, na mjestu pada njegovog buzdovana. Nikad nije prežalio Izabelu, iako se kasnije oženio drugom.

Nadgrobna kamena ploča Nikole Malakocija izložena je u atriju Starog grada. U tadašnjem renesansnom umjetničkom duhu, na ploči je prikaz pokojnika u visokom reljefu i u stvarnoj veličini. Vještim kiparskim umijećem anonimni umjetnik uspio je prezentirati Nikolu u njegovom punom sjaju – kao viteza čvrsta i ponosita stava, odjevenog od glave do pete u metalni oklop i prsnu žičanu košulju ispod. Muževno lice krase mu brkovi i poduža brada. Opasan je dugom sabljom u koricama na lijevom boku, a lijevu ruku u metalnoj rukavici drži na njezinom balčaku. U desnoj ruci drži svoj prepoznatljivi simbol – buzdovan. Uokolo lika uz rub ploče uklesan je ovaj tekst na latinskom jeziku: „Ovdje leži plemeniti gospodin Nikola Malakoczy, prejasnog nadvojvode Karla vrhovni kapetan u Bajči i osobni savjetnik uvaženog i velmožnog gospodina kneza Jurja Zrinskog. Umro je u Gospodinu 10. veljače 1603. u 55. godini života“. Ova nadgrobna ploča također ima svoju povijest i prenošena je na nekoliko različitih lokacija. Isprva se nalazila u crkvi u Sv. Martinu na Muri, gdje je Nikola i pokopan, zatim ju je grof Feštetić prenio u svoj dvorac u Pribislavcu, pa je neko vrijeme na početku 20. stoljeća bila pohranjena u Gradskom muzeju u Varaždinu, da bi napokon svoj smiraj i konačno utočište našla u Muzeju Međimurja u Čakovcu, koji je ploču preuzeo iz Varaždina odmah po osnivanju.

Ova priča je dokaz da na svom vlastitom terenu i u svojoj vlastitoj povijesti imamo dovoljno interesantnih priča i pouka te da nije potrebno i poželjno, kako je to danas popularno,  zanositi se legendama stranih zemalja, a svoje zanemarivati i zaboravljati.

Autor teksta: Maša Hrustek Sobočan, viši kustos

Please like & share:

Article written by admin