Međimurci idu na godišnji

Bliži se vrijeme godišnjih odmora i mnogi od nas će putovati! Neki tek do obližnjih toplica, neki će posjetiti divnu hrvatsku obalu, a neki će se odvažiti i putovati i na drugi kraj svijeta. Bilo kako bilo, moderni čovjek njeguje kulturu putovanja i putovanja su postala sastavni dio svakodnevice svih nas. Međutim, je li tome oduvijek tako u Međimurju? Naravno da nije. Iako sama povijest kulture putovanja seže još u 19. stoljeće, ruralni krajevi poput Međimurja nisu naravno išli u korak s idejama zapadnih zemalja i korijene planiranih godišnjih odmora možemo potražiti tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Ideja je tadašnjeg sistema i vlasti bila da novi, socijalistički čovjek bude sklon putovanjima, organiziranim odmorima, a ujedno i da svaki pojedinac u državi pridonosi razvoju turizma.

Jedan od preduvjeta razvoja kulture putovanja je razvoj prometnica i posjedovanje vozila. U Međimurju se po tom pitanju desila velika transformacija od 50.-ih do 70.-ih godina prošlog stoljeća, pa tako imamo podatak da je 1955. u Međimurju svega 38 osobnih automobila i svega 2 kilometra asfaltirane ceste, dok godine 1978. imamo gotovo 9000 automobila i gotovo 300 kilometara suvremenog kolnika. Na put se dakle moglo krenuti.

Drugi preduvjet koji se morao ispuniti je zakonsko pravo na odmor. Dvotjedni je odmor tako uveden već godine 1946., a godine 1958. doveden je Zakon o radnim odnosima koji je radnicima, ovisno o stažu, mogao jamčiti i do 30 dana odmora. Svakim sljedećim zakonskim okvirima, donesenima godine 1965. i 1973., godišnji je odmor produživan. Dakle, vrijeme za odmor nije problem.

Treći preduvjet je uređeno odredište, odnosno odmaralište. Kako su se uređivale prometnice i zakonski okviri, tako je rasla i brojka ležajeva u odmaralištima u Hrvatskoj. Od 14. 554 godine 1958., pa sve do 65.982 ležaja godine 1975.  Imalo se znači i kamo.

Uvjeti za putovanje su ostvareni, ali kako to uvijek bude, pokazalo se da je mentalitet ljudi daleko teže promijeniti. Iako još od pedesetih država aktivno propagira odlazak na odmor, jako malo radnika se odlučuje na isti, a ako se i odlučuju, daleko im je zanimljiviji odlazak u obližnje toplice Vučkovec. Ljudi koji nisu na duže vrijeme nikad napustili svoj dom, teško će se odlučiti na to kad su već u zrelim godinama. Trebalo je znači počekati smjenu generacija. Ista djeca koja 50.-ih odlaze na školske izlete i maturalna putovanja, u 70.-ima postaju aktivni članovi društva i radnici u poduzećima. Njima tada nije problem odvažiti se i otići na putovanje. Koliko je ta smjena generacija očita govori nam i podatak o broju radnika Čateksa koji su se odlučili na ljetovanje. Dok ih je godine 1967. svega 16, samo devet godina kasnije ih je već više od 130. Gotovo je identična situacija i u ostalim međimurskim tvrtkama.  Mlađa populacija teži duljem odmoru na udaljenijim destinacijama, starija generacija još uvijek uglavnom gravitira k obližnjim toplicama. Zanimljivo je pratiti i savjete za put koji su izlazili u tjedniku Međimurje. Primjetno je da su s vremenom sve precizniji, točniji i namijenjeni za publiku koja već poznaje putovanje.

(literatura: Mirna Ladašić, Kultura putovanja u Međimurju od 1950-ih do 1970-ih, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, magistarski rad, 2016.)

 

foto: članak iz lista Međimurje, 17.07.1963., str. 6

 

autor: Zoran Turk, kustos-pripravnik Povijesnog odjela

Please like & share:

Article written by admin