Međimurski dečec Pepo

 Josip Štolcer rođen je u Čakovcu 1896. godine u pekarskoj obitelji, od oca Josipa i majke Julijane. Na mjestu Štolcerove kuće i obiteljske pekare, preko puta I. Osnovne škole u Čakovcu i danas se nalazi pekara. Mali dečec Pepo, kako su ga od milja zvali, pokazivao je vrlo rano glazbeni talent, koji je naslijedio od oca. Prve note naučio je čitati i svirati na očevoj citri već s pet godina, prije nego li je naučio čitati i pisati slova. Kako nije imao klavira, u čakovečkoj crkvi sv. Nikole, gdje je u svojoj dječačkoj dobi bio ministrant, svirao je na crkvenim orguljama. Kao maturant čakovečke građanske škole sudjelovao je u tihom učeničkom buntu protiv tadašnje stroge mađarizacije, sudionici kojeg su se raspoznavali po cvijetu ivančice zataknutom za rever kaputa, što je uočljivo na zajedničkoj maturantskoj fotografiji. Već u toj ranoj dobi ispoljava se njegov nekonformistički buntovni duh koji će kasnije naći mjesta i u njegovoj naprednoj glazbi. Kako obitelj nije imala novaca za daljnje glazbeno školovanje, Josip je izučio uz oca pekarski zanat. Danju bi proučavao note i stvarao svoje prve skladbe, a noću bi pekao kruh i promatrao zvijezde. Uz njega su odrasle i četiri mlađe sestre: Karolina, Ana, Marija i Julija. Kako bi ih naučio glazbi, noću kad bi one spavale, Josip bi običavao u pekari pripremiti jutarnju glazbenu pouku. Ispekao bi note od tijesta, razne molove i durove te ih poredao po pekari, a sestrice bi ih ujutro smjele pojesti tek kad bi pogodile o kojoj noti se radi. Posebnu povezanost imao je sa svojom Majkom, čije ime je čitav život pisao velikim slovom, te joj posvetio jedno od svojih najpoznatijih djela: „Pjesme moje majke“ s međimurskim napjevima koje mu je ona pjevušila u djetinjstvu. Prve prave glazbene poduke dobio je u Varaždinu gdje je uočen njegov talent. Školovanje na Muzičkoj akademiji u Budimpešti prekinuo je prvi svjetski rat, u koji je Josip mobiliziran kao pratitelj saniteta. Nakon završetka rata zbog nacionalnog ponosa nije se htio vratiti u Mađarsku na studije, već zahvaljujući dr. Ivanu Novaku koji mu je omogućio dobivanje jednokratne stipendije, odlazi na dovršetak studija na Muzičku akademiju u Pragu. Prve skladbe počinju mu se javno izvoditi od 1920. godine. Svjetska glazbena scena otkriva ga 1924. godine na 4. Danima komorne glazbe u Donaueschingenu u Njemačkoj, gdje je žiri njegovu skladbu „Prvi gudački kvartet“ odabrao između 142 sonate i trija, 91 kvarteta i kvinteta i 47 komorna djela, a Josip briljira kao mlada glazbena nada. Već tada dodaje svom potpisu i prezimenu Slavenski, ime koje je savršeno odražavalo njegove slavenske korijene kojima se ponosio. I njegove skladbe, iako avangardne, oslanjale su se na folklor svih južnoslavenskih zemalja. Josip seli u Beograd 1924. godine gdje ostaje do kraja života. U tom razdoblju nastala su njegova velika i kompleksna djela poput „Balkanofonije“ i „Simfonije Orienta“, zatim eksperimentalna djela „Chaos“, „Muzika 36“ i „Muzika u prirodnotonskom sistemu. Slavenski je jedan od prvih skladatelja koji se drznuo eksperimentirati s elektronskom glazbom i skladati na tada novom instrumentu – trautonijumu, pretečoj današnjeg sintersajzera. No te su skladbe bile daleko ispred svog vremena te su, umjesto tridesetih godina kada su nastale, svoje javne izvedbe doživjele tek sedamdesetih godina 20. stoljeća, nakon Josipove smrti. Bio je jedan od prvih skladatelja koji su radili glazbu za tada novi medij – film. A svoj trag ostavio je i u komponiranju popularnih glazbi komunističko-socijalističkog režima za ratnih četrdesetih godina. Život je skončao u svom beogradskom domu od bolesti, 1955. godine, dva dana nakon što mu je dodijeljena službena nagrada za životno djelo Orden za zasluge za narod I. reda. Glavni oslonac tijekom života bila mu je supruga Milana Slavenski, zahvaljujući čijoj donaciji Muzej danas raspolaže Josipovim osobnim stvarima, rukopisima i tiskanim partiturama koje zajedno čine fundus Memorijalne zbirke Slavenski.

Memorija Slavenskog u našoj lokalnoj međimurskoj zajednici jaka je i živa zahvaljujući Majskom muzičkom memorijalu koji nosi ime Josipa Štolcera Slavenskog, i djeluje od 1974. godine, zatim čakovečkoj gimnaziji koja nosi njegovo ime, čakovečkom zboru Josip Štolcer Slavenski i kazališnoj skupini Štolcer koja djeluje unutar njega te pozamašnoj zbirci i materijalnom svjedočanstvu njegovog životnog i stvaralačkog puta u čakovečkom muzeju. Josip nikad nije zaboravio svoje Međimurje te je u Beogradu vodio kulturno-umjetničko društvo Međimuraca. Prema zapisima jedne od članica, u radnom žaru znao bi im reći: „Vrag vas skeljil Međimurci, idemo pljesat!“.

Autor teksta: Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica kulturno-povijesnih zbirki

Please like & share:

Article written by admin