Nevolje starih Međimuraca s duhanom

Kod svakog novog poskupljenja duhanskih proizvoda, svi se pušači, bilo povremeni ili stalni, s nostalgijom sjete vremena kada je kutija cigareta koštala nekoliko kuna, a nakon toga obavezno i negoduju pitajući se zašto je baš njihovu generaciju morala zadesiti strašna nesreća u vidu vrtoglavog rasta poreza i nekontroliranog podizanja svijesti o štetnosti pušenja po zdravlje. Jasno, nove okolnosti iziskuju i nova rješenja, pa se tako sve veći broj ljudi okreće kućnoj radinosti, ilegalnoj sadnji ili preprodaji duhana. Da slične nevolje nisu novost i da je nekad Međimurcima duhan stvarao i daleko veće glavobolje, vidimo po člancima u Muraközu iz 19. stoljeća. Prvo su u siječnju godine 1885. Međimurci od autora članka ukoreni jer „vu gospodarstvu nikaj ne napredujemo“ i „mesto duhana neznamo nikaj bolšega povati“. Kako se situacija po tom pitanju nije promijenila, godinu kasnije je izašao i članak s „molbenicom“ koju je „slavna varmegjija“(tadašnja županija Zala) poslala „visokomu Ministeriumu“.  U molbi se tako navodi da „vu Medjimurju i vu okolici je zemlja za povanje dohana jako prilična i samo dohan more puka osloboditi od velike kvare i od siromaštvo kada kuruza nezraste“.  Ipak, vidimo da bi na sadnju duhana pravo imali tek privilegirani, jer kako „slavna vermagjija“ piše, „ne pozabimom zakaj se je pred nekoliko letih povanje dohana prepovedalo.“ Navode oni da je tome “ono veliko kriomčarenje (švercanje) zrok bilo.“ Kako se to ne bi ponavljalo, predlaže se da „bi povanje samo onim gospodarom dopuščeno bilo, koje bi varmegjija visokomu Ministeriumu preporučila“. Jasno je dakle, da su visoki dužnosnici itekako svjesni gospodarskog potencijala sadnje duhana, te da imaju jasan plan kako da taj potencijal pretvore u dobit za odabrane. Vidimo, da puk od eventualnih novih promjena zakona ne bi imao baš nikakve koristi.

Da su za ondašnje Međimurce promjene zakona glede duhana imale dalekosežnije posljedice nego za današnje, svjedoči i Ferrencz Gönczi koji veli (u knjizi Međimurje: ljudi, vjerovanja, običaji, tiskanoj 1895.) da je sadnja duhana nekada u Međimurju bila vrlo intenzivna i da se duhan sadio na širokom području od Hodošana do Murskog Središća i Mihovljana. Sadilo se više vrsta duhana, širokolisni koji se još zvao „međimurski čerebi“ i bio je mastan i jak, te slabiji debrecinski. Širokolisni se najviše sadio Držimurcu, Strelcu, Palovcu i Podturnu. Nakon zabrane sadnje duhana, sva su navedena mjesta naglo osiromašila. Vidimo dakle, da je duhan nekad u Međimurju za mnoge obitelji, pa i čitava sela, nije bio tek skupa navika, već i primarni izvor egzistencije i zabranom su njegove sadnje za mnoge od njih nastupile teške godine siromaštva, a sam pojam siromaštva u to vrijeme ima daleko veću težinu nego danas te neizbježno sa sobom nosi i puno veće nesreće, poput gladi, bolesti i smrti. (izvor: Muraköz 10.1.1885. , 24.1.1886.; Ferrencz Gönczi, Međimurje: ljudi, vjerovanja, običaji)

autor: Zoran Turk, kustos-pripravnik Povijesnog odjela

Please like & share:

Article written by admin