Obljetnica Sigetske bitke

Trgovište Siget, koje se početkom 16. stoljeća “jedva razlikovalo od bogatijih sela”, zbog svoga se geografskoga položaja između 1526. i 1566. godine razvilo u jednu od najznačajnijih tvrđava u Ugarskom kraljevstvu. Nikola IV. Zrinski je 1561. godine sam tražio od kralja čast sigetskoga kapetana.

Čim je saznao za Sulejmanov pohod 1566. godine, Zrinski je krenuo u pripreme za opsadu tvrđave dodatnim naoružanjem i dopremanjem 100 000 litara pšenice kako ne bi došlo do nestašice hrane. U tvrđavi je bilo i 80 tona baruta. Broj branitelja se popeo na oko 2500, a zajedno s vojnicima u tvrđavu se zatvorilo 4300 ljudi. Tako opskrbljena tvrđava okružena jezerom trebala je izdržati opsadu od 6 mjeseci.    

Golemi vojni aparat sultana Sulejmana Veličanstvenog od 50 do 60 tisuća Osmanlija, plus kmetovi dotjerani na tehničke radove, opkolio je 5. kolovoza Siget. Iz turskih izvora saznajemo da nikada prije Osmanlije nisu neprekidno, dan i noć, tukli topništvom kao 1566. godine kod Sigeta.

Novi je dio grada zbog neutvrđenosti ubrzo napušten i osvojen. Osmanlije su 10. svibnja krenule u prvi juriš na stari grad, no branitelji su ih uspjeli odbiti. Kako bi spriječili isušivanje močvare, 200  husara je izišlo iz tvrđave, ali oba su zapovjednika stradala i od tada se grad samo brani.

Osmanlije su uspjele spustiti razinu vode i napravile su dva visoka nasipa kojima su ušle u grad. Brojčano premoćni janjičari su kroz djelomično razorene zidine upali u stari grad i odsjekli put za oko 1000 branitelja koji su se borili podalje od tvrđave. Nakon pada staroga grada, Nikola se s preostalih 800 vojnika zatvorio u tvrđavu. Branitelji su odbili nekoliko juriša Osmanlija, no tvrđava je bila neprestano pod topovskom paljbom te su se kopale jame koje su se minirale. 

Zbog kiše je došlo do nekoliko dana relativnog zatišja, no epidemija dizenterije teško je pogodila obje strane.

Nakon što su 5. rujna vrlo jakom eksplozijom digli u zrak jugozapadnu kulu, Osmanlije ulaze u tvrđavu, a preostalih 600 branitelja, od čega samo 200 vojnika, povuklo se u unutarnju tvrđavu.

Velika kršćanska vojska od 60 000 ljudi utaborila se kod Győra i cilj joj je bio obraniti Beč. Međutim, kako su Europljani logistikom jako zaostajali za Osmanlijama i još dugo nisu bili sposobni opskrbljivati ovako veliku vojsku, ona ni nije mogla pomoći Sigetu.

Zrinski je shvaćao da sam, bez carske pomoći, neće moći još dugo izdržati, no nije želio predati tvrđavu te se 7. rujna, kad je već sultan bio mrtav, s ostalim braniteljima odlučio za proboj. Zatražio je od svojega komornika Franje Črnka da ga obuče svečano i lagano da bude pokretljiviji, a u ruke je uzeo očevu sablju i mali okrugli štit. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz, Zrinski je izišao ispred svojih vojnika iz tvrđave, pogođen je u sljepoočnicu i pred janjičarskim agom mu je odrubljena glava koja je nakon toga izložena pred Sulejmanovim šatorom.

Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je Nikolinu glavu budimskom paši Mustafi koji pak ju je odmah, kao opomenu, poslao carskom generalu Nicolausu Egonu od Salma u Komárom. Glava Nikole Zrinskog u tabor carske vojske kod Győra svečano je dovezena 14. rujna 1566. godine. Glavu su 18. rujna preuzeli sin Juraj IV., zet Baltazar Batthyány i šurjak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec i svečano je pokopali u crkvi pavlinskoga samostana Svete Jelene uz grob prve supruge Katarine Frankopan i njihovo troje djece.

Tijelo mu je kod Sigeta pokopao njegov nekadašnji zarobljenik Mustafa Vilić Banjalučanin koji mu je na taj način odao počast.

Iako su Osmanlije zauzele Siget, bila je to teško plaćena pobjeda. Poginulo je oko 30 000 Osmanlija, umro je sultan Sulejman, a Mehmed-paša Sokolović je odustao od pohoda na Beč. Junačka smrt Nikole Zrinskoga odjeknula je cijelom Europom. Vrlo brzo nadjenut mu je nadimak “Sigetski”, a historiografija ga naziva “hrvatskim Leonidom”.

Literarni i likovni prikazi sigetske bitke i Zrinskoga nastaju odmah nakon njegove smrti, ali i stoljećima kasnije. Kult kršćanskoga heroja njegovao se i u obitelji Zrinski. Dokaz tome je i Apoteoza Nikole Sigetskog pred Kristovim raspećem čije je slikanje naručio Juraj IV. kao i ep Szigeti veszedelem njegovoga praunuka Nikole VII. Zrinskog. (AŠ)

P. S. Javnosti su malo poznate veze našega Zrinskog te spomenutoga Franje Tahyja i Gašpara Alapića, poznatijih kao glavnih aktera Seljačke bune 1573. godine. Franjo Tahy, suprug Nikoline sestre Jelene, i sam je bio zapovjednik carske vojske u južnoj Ugarskoj i sigetski kapetan od 1550. do 1553. godine. Gašpar Alapić, sin Nikoline sestre Margarete, bio je Nikolin zamjenik i jedan je od nekolicine preživjelih branitelja Sigeta. Nakon pada Sigeta iz osmanskoga zarobljeništva otkupio ga je Nikolin sin Juraj IV. Zrinski. 

Please like & share:

Article written by admin