Pogubljen prvi veliki “Čakovečki”

27.veljače 1397. na „krvavom“ je saboru u Križevcima ubijen Stjepan Lacković, prvi velikaš srednjovjekovnog Ugarskog Kraljevstva koji je uz ime s ponosom nosio naziv  „Čakovečki“. Taj je trenutak i u hrvatskoj povijesti vrlo značajan, pa razmotrimo kako se Stjepan našao u takvoj situaciji. On je u drugoj polovici 14. stoljeća jedna od ključnih političkih i vojnih figura kraljevine pod krunom sv. Stjepana. Karijeru je prije svega gradio na političkoj moći oca, bogatstvu posjeda i odličnim odnosima s kraljem Ludovikom Anžuvincem. Ako govorimo o istaknutim dužnostima, Stjepan Čakovečki je bio župan Sikula i Szatmara, zatim godine 1371. dobiva titulu hrvatsko-dalmatinskog bana, a godinu kasnije obnaša dužnost erdeljskog vojvode, čime zapravo postaje prva najvažnija osoba do samog kralja. Stjepan se za vrijeme odsutstva zbog hodočašća u Svetu zemlju, još pred kraj života kralja Ludovika Velikog, suočio s gubitkom utjecaja na dvoru u korist Nikole Gorjanskog te u tim godinama obnaša tek dužnosti župana Šoprunske i Željezne županije.  Pravi problemi su ipak počeli po smrti kralja. Iako je Stjepan Čakovečki prvotno imenovan skrbnikom kraljice Marije, Ludovikove kćeri, kao i hrvatskim banom, on godine 1384. više nije bio u milosti regentice Elizabete. Razlog tome je vjerojatno bilo protivljenje Elizabetinoj ideji da Mariju uda za Luja Orleanskog.  Stjepanu tada ne preostaje ništa drugo nego da skupa s ostalim nezadovoljnim velikašima stane u otvoreni otpor Elizabeti, koji se na koncu u kolovozu 1384. i razbuktava. Rješenje je urotnička Liga vidjela u Karlu Dračkom, kojeg prvo  Stjepan godine 1385. dovodi u Budim, biva uz njega kad preuzima  vlast, a nakon toga i napušta Budim kada Karlo biva po nalogu Nikole Gorjanskog smrtno ranjen.  Ipak, već godinu kasnije srećemo ga opet u pratnji kraljica u Győru.  U tom vrlo turbulentnom razdoblju smrtno stradavaju i Nikola Gorjanski i sama kraljica, a i premda na prijestolje dolazi čovjek kojeg je Stjepan prvotno i favorizirao, Sigmund Luksemburški, to nipošto nije značilo da je problemima došao kraj. Kako je kraljeva moć jačala, tako je i padala ona visokog plemstva Kraljevstva, pa samim time raste i napetost na toj relaciji. Godine 1396. odigrala se velika bitka s Turcima na Nikopolju i poraz kršćanske vojske. Ondje je sudjelovao i Stjepan te je zapovijedao desnim krilom Sigismundove vojske, a prema nekim je svjedočanstvima namjerno uzmaknuo pred Osmanlijama, iako, sličnih svjedočenja s motivom izdaje nalazimo nakon svih poraza.   U vrijeme kad se Lacković vratio u zemlju kralj Sigismund je smatran mrtvim i tu Stjepan očito vidi priliku za jačanje vlastite moći i utjecaja. Novoga kandidata za kralja Stjepan i njegovi istomišljenici pronalaze u Ladislavu Napuljskom, međutim, ovaj je bio zauzet sukobima u samom Napuljskom Kraljevstvu, tako da je tek imenovao Stjepana i njegova istoimenog nećaka Stjepana od Symontornye (obojica se zapravo zovu Stjepan Lacković, što dovodi do jedne velike pogreške u povijestima Međimurja, što ćemo obraditi jednom drugom prilikom) svojim namjesnicima u Ugarskoj i Hrvatskoj. Kako bi dodatno osigurali krunu Ladislavu, Lackovići su sklopili sporazum sa sultanom Bajazidom, kada se kralj Sigismund na iznenađenje i prepast sviju vratio.  Uzaludno se Stjepan pokušavao pomiriti; na uvelike opjevanom Krvavom saboru križevačkom, unatoč obećanoj sigurnosti, optužen je za veleizdaju i ubijen od ruku članova Sigismundove pratnje. Kako su već nekoliko puta pokazali izrazitu nevjeru kralju, takav rezultat na kraju krajeva i ne treba čuditi. I tako je razbijena moć te na svom vrhuncu najvažnije velikaške obitelji Ugarskog Kraljevstva, čiji se najistaknutiji član odlučio nazvati upravo po središnjem posjedu Međimurja. Lackovići su bili bogata obitelj koja je za vrijeme svojeg upravljanja Međimurjem vlastelinstvo opet napravilo vrlo poželjnim, pa tako vidimo da se i pripadnici roda Haholda, koji su posjede u feudalnom bezvlašću krajem 13. i početkom 14. stoljeću izgubili, ponovo javljaju, donose listine koje dokazuju pripadnost i pokušavaju, doduše neuspješno, vratiti vlastelinstvo u svoje ruke. Osim toga, upravo su oni podigli pavlinski samostan u Šenkovcu, koji postaje vjerskim središtem međimurskih gospodara, te freskasma oslikali samostansku kapelu. Spomenimo još jednu zanimljivost. Velik dio srednjovjekovnog plemstva pohrvatila je hrvatska historiografija 19. i prve polovice 20. stoljeća, prilagođavajući njihova obiteljska imena hrvatskom jeziku, ali s Lackovićima to nije slučaj! On se naime sam tako naziva u određenim ispravama iz 80-ih godina 14. stoljeća, točnije kao Lazcouich, Lacchouich ili Laccouich. 

autor: Zoran Turk, kustos-pripravnik Povijesnog odjela

Please like & share:

Article written by admin