Propagandni rat za Međimurje

Godine 1909. Muraköz, odnosno Medjimurje, proslavilo je 25. obljetnicu izlaženja i taj je jubilej proslavljen prikladnim tekstom. U njemu potpisani autor, Margitai Jožef, samo nastavlja propagandni rat za Međimurje, rat koji su Hrvatska i Mađarska vodile i dobar dio 19. stoljeća i koji ćemo, ulazeći u godinu velikih međimurskih obljetnica (1848. i 1918.), posebno popratiti. Ruralni su krajevi kaskali pri formiranju hrvatske nacionalne svijesti,  pa je razumljivo da Međimurje, kao izrazito ruralno i pod posebnim utjecajem Mađara, tu nije izuzetak. Kako je ipak bilo jasno da Međimurci ne mogu biti Mađari, Muraköz nam tu donosi jednu posebnu perspektivu, po kojoj su Međimurci zaseban slavenski narod, za čiju bi dobrobit najbolje bilo biti vjeran Mađarskoj i po mogućnosti slušati upravo Muraköz, koji već dva i pol desetljeća brine o puku između Mure i Drave. Ovdje donosimo jedan primjer pokušaja propagandnog utjecaja, koji po ničem ne odudara od samog duha tog vremena.  Kod takvih obraćanja nezaobilazno je pozivanje na povijest (i danas je) , a ovdje počinje upravo sa spomenutom godinom 1848., kada su se Međimurci, prema autoru, „pošteno ponašali prema domovini Magjarskoj, ar nisu se dali vu ruke onim, prek Drave živučim horvatom, koji su neprijatelji postali magjarom, s kojim su 800 letah vu sreći i nesreći, vu tugi i veseli skup živeli.“ Žali se Jožef da su „osem sto letnu povest naša bratja horvati prek Drave pozabili. Oni bi rado nekaj takvoga stvoriti, kaj niti nije pravično, niti pošteno, pak niti  za njih dobro i hasnovito. A da bi to leži postignuti mogli, k sebi vabiju i medjimurce. Ali medjimurci nisu zabadava potomci Zrinyijevi i vu dobrim glasu stojeći domorodci! Nedaju se zpuntati, pak se niti nebudu dali pobuniti.“ Opisivanje Međimuraca kao potomaka Zrinskih, velikih junaka mađarske romantičarske historiografije 19. stoljeća,  u ovom je slučaju izuzetan kompliment i za autora snažan argument da su Međimurci oduvijek na zajedničkoj strani s Mađarima, od kojih se Hrvati, iz autoru sasvim neopravdanih i nerazumljivih razloga, žele odcijepiti. Spominjani su naravno i brojni drugi, zajednički, hrvatski i mađarski junaci kojima bi, po autoru, te godine 1909. vjerojatno nejasno bilo nabujalo neprijateljstvo između dva naroda.  Zanimljivo je primijetiti kako su metode obraćanja narodu Međimurja vrlo slične onima kakve pronalazimo u čitavom razdoblju od tada, pa i danas. Međimurski je narod tako, “vu poljodjelstvu, vu gospodarstvu, vu trgovini, vu napredku” zaustavljen, jer, “magjarski nije znal, a vu književskim horvatskim jeziku napisane novine, niti knjige nije razmel. Nigdo nije pisal za njega, nigdo si nije glavu trl za njega.” Međimurci su dakle, prema autoru, prepušteni oduvijek sami sebi, iskorištavani i zapostavljeni, bez ikakve brige ikoga za njih i kome drugom da u takvim okolnostima vjeruju, nego eto novinama…. Novine svoje namjere ne sakrivaju, jasno vele da „cilj naših novinah je i to, da i na to pazi, da bude svaki medjimurec veren sin svoje domovine“, naravno, Mađarske. Ovako se, eto, obraćalo Međimurcima prije više od sto godina, a mnoge obrasce možemo prepoznati i danas, kako kod državnih, tako i kod lokalnih političara.  Što su o svemu tome u to vrijeme mislili ostali Hrvati preko Drave, saznat ćemo u jednom od sljedećih tekstova. (izvor: Muraköz, 30.5.1909.)

autor: Zoran Turk, kustos-pripravnik Povijesnog odjela

Please like & share:

Article written by admin