Recentne grafike Marine Finci i Igora Konjušaka

Izložene su recentne grafike dvoje vrsnih grafičara srednje generacije Marine Finci iz Sarajeva i Igora Konjušaka iz Zagreba. Konjušak izlaže geometrijsku apstrakciju u tehnici suhe igle, dok nam se Fincijeva predstavlja digitalnim grafikama iz najnovijeg ciklusa “Nautilus”. Predgovor za kataloga napisao je povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže.

Marina Finci (Sarajevo, 1960.) je diplomirala na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu kod prof. Dževada Hoze. Magistrirala je grafiku na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu 1988. u klasi prof. Boška Karanovića. Članica je ULUBiH-a. Sudionica je brojnih likovnih kolonija.

Izlagala u nizu zemalja svijeta od Japana do Sjedinjenih američkih država na tristo skupnih i dvadesetak samostalnih izložaba. Dobitnica je više nagrada za grafiku. Godine 2015. izabrana je za dekanicu Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Živi i radi u Sarajevu.

Igor Konjušak  (Zagreb, 1957.). Diplomirao je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu kod prof. Mersada Berbera te magistrirao kod prof. Dževada Hoze sa temom vezanom za geometriju i suhu iglu.

Izlaže preko trideset godina. Realizirao je petnaest grafičkih mapa, dvadesetak samostalnih izložbi te oko tristo skupni izložaba. Član je strukovnih udruga HDLU Zagreb, HZSU-a, LIKUM-a. Radovi mu se nalaze u mnogim galerijama i muzejima diljem Hrvatske i inozemstva. Povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov autor je monografije o grafikama Igora Konjušaka (Brevijar Zagreb, 2008.)

Radio je u Croatia filmu na dugometražnim animiranim filmovima. Bavio se  grafičkim dizajnom te produkt dizajnom u kristalnom staklu. Zaposlen je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. (ENJ)

Novi prilozi za apstraktno-figurativni dijalog

Stogodišnja je već povijest likovne geometrijske apstrakcije i pitate li se nisu li geometrijski likovi na dvodimenzionalnim plohama – počevši s krugom i kvadratom Kazimira Maljeviča –predstavljeni do sada na sve moguće načine, odnosno nije li njihova strogost pomalo već gluha i beskrvna, očito još niste ušli u svijet u kojemu se „prvenstvo čistoga osjećaja“ (Maljevič o Suprematizmu) prenosi upravo takvim postupcima, nije vas zahvatila strast za ovladavanjem konceptualnoga, nereprezentativnoga značenja vizualnih predodžaba. Mnogobrojni primjeri – konkretni opusi raznih umjetnika – pokazuju i nadalje kako na djelu nije tek puko poigravanje formom, elementima koji tvore uvijek nove varijacije nekog osnovnog uzorka, slijedeći određenu pravilnost, ali i umjetnikovu maštovitost. Naprotiv, misaoni ulog iznimno je velik, nerijetko proporcionalan stupnju likovne reduciranosti.
I kod nas je ta linija dala važna imena unutar korpusa hrvatske likovne umjetnosti, te i nadalje ima svoje privrženike, a jedan od najdosljednijih i u beskompromisnoj predanosti najuvjerljiviji jest grafičar Igor Konjušak.

Umjetnost Igora Konjušaka oblikovno je čista, predodžbeno neuvjetovana te stoga, naizgled, samodovoljna u težnji ka potpunosti i perfekciji. Međutim, remećenje savršenosti i spokoja neizbježno je prisutno u Igorovu radu. Ponekad su prisutni lomovi, napukline na dvodimenzionalnoj opni prizora (naslovljenih, primjerice, kao Prozori rata, te tako asocijativnim putem povezanih sa životnom stvarnošću). U drugim pak radovima perforacije, gnječenja i presavijanja ploča, suhom iglom gusto izgrebene površine – postupci su kojima tvori nemirnu materičnost svojih otisaka. Pridodajmo tome i kolorističku komponentu snažnih i ritmičkih kontrasta crvene i crne na fonu bijeloga papira, nešto blažu prigušenost ljubičastih linija i krajnju akromatsku sordiniranost nijansi crnoga u crnome. Ikonografski promatrano riječ je o analitičkom propitivanju konvencionalnih znakova poput križa. Samoorganizirajuća snaga toga znaka, imanentni oblikovni potencijal (jednostavan ishodišni oblik usložnjava se vlastitim jukstaponiranjem te perturbacijama unutrašnjeg crtovlja, zadržavajući pritom simetriju i razmjere proporcija), ponovno dovodi kako do latentnih simboličkih vrijednosti tako i do sveobuhvatnoga kulturološkog značenja, ali postaje i individualna meditacija o logici motiva i slike.

Budući da je u stvaralaštvu Igora Konjušaka riječ upravo o grafičkim otiscima, a ne o nekoj drugoj likovnoj tehnici, moramo obratiti pozornost na osobitosti koje proizlaze iz prirode toga metjea i koje u konačnici određuju likovni izraz. Pritom valja skrenuti pozornost na činjenicu da Igor Konjušak, za razliku od tradicionalnih grafičara koji ponajprije brinu o izradi matrice (a majstoru prepuštaju brigu o samom tehničkom dijelu posla), pripada grafičarima koji težište svoga kreativnog rada raspoređuju u podjednakoj mjeri na rad na ploči (pločama) kao i na sam proces otiskivanja tijekom kojega otkrivaju raznolike mogućnosti što im ih pruža ta specifična faza grafičkoga rada. Organizaciju površine Konjušak započinje odnosima otisnutih ploča, njihovim naslojavanjem i ukrštanjem. Iz takve jednostavne pravokutne plohe generira strukture različita stupnja složenosti. Kinetičke kvalitete uravnotežuje simetričnim rasporedom elemenata, njihovim ravnovjesjem kao na kvatročentesknim kompozicijama, čime izmiruje suprotnosti i dopušta promatraču da prilagodi oko višerazinskoj dinamičnosti i materičnoj teksturi.

Sintagmom dinamički red ili, alternativno, uređena dinamika, mogao bi se opisati pristup radu grafičarke Marine Finci. Ako bismo osim u kolegijalnom odnosu koji odražava sentiment zajedničkog studiranja umjetničkih grafičkih tehnika na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti, odluku za zajedničkim izložbenim nastupom Igora Konjušaka i Marine Finci željeli utvrditi u karakteristikama njihovih poetika, onda bi nam propitivanje odnosa reda i dinamike svakako moglo poslužiti za argumentiran zajednički nazivnik. Dakako da to nije potrebno u smislu bilo kakva opravdavanja izložbenoga koncepta, pa ipak sami eksponati pružaju dovoljno argumenata za propitivanje specifičnih načela.

Konkretno, motivi koje nam predočava Marina dolaze iz svijeta prirode i svijeta artefakata koji su rezultat čovjekova rada općenito te određene kulturološke sredine posebno. Motiv iz prirode jest nautilus – taj, odavno već, najčišći primjer geometrijskoga reda vidljivoga u organskome rastu, zorna potvrda Fibonaccijeve spirale. Drugi takav motiv jesu koralji; bijeli, zeleni, crveni. Ali, za razliku od stvarnih, u strogo simetričnome, doslovce zrcalnome grananju u kojemu se razotkriva zlatni rez S druge pak strane, kao primjer svijeta artefakata nailazimo na čipke s ornamentom geometrijskoga i floralnoga uzorka. U oba je slučaja očita težnja za redom, ali i jasna namjera ovladavanja dinamičkim potencijalom navedenih motiva; kako u strukturnom, tako i u kolorisitičkom smislu.

Pritom je zanimljivo zapaziti da Finci, za razliku od Konjušaka, koristi nove grafičke mogućnosti koje se otvaraju primjenom računalne tehnologije.

Dijalog Marine Finci i Igora Konjušaka odvija se, bez ikakve dvojbe, u veoma bliskom duhovnom prostoru u kojemu njihova zasebna rješenja dijele navedene odlike unatoč autorskim pozicijama u rasponu od avangardističkoga nasljeđa do postmodernističkih premisa.

Nikola Albaneže

vrijeme održavanja: 21. listopada – 9. studenog 2015.
organizator: Muzej Međimurja Čakovec
mjesto održavanja: Izložbeni salon Muzej Međimurja

Please like & share:

Article written by Jelena