Život ljudi tijekom prapovijesnoga razdoblja poznat nam je isključivo na temelju njihove materijalne ostavštine, koja odražava njihove duhovne nazore, tehničke mogućnosti, bogatstvo i prosperitet, mentalitet i otvorenost prema drugim suvremenim zajednicama te prilagodljivost novom. Uz kulturu i umjetnost, najvažniji utjecaj na razvoj ljudi imala je prapovijesna tehnologija kojom je čovjek utjecao na okoliš te olakšavao opstanak i pripomagao povećanju populacije. Prapovijesne ljudske izrađevine kroz svoje tehnološke, tipološke i stilske raznolikosti omogućuju arheolozima da identificiraju pojedine srodne ljudske zajednice – na uglavnom jedinstvenom području – ujedinjene istom ili sličnom materijalnom i duhovnom kulturom.

Uz kulturu i umjetnost, najvažniji utjecaj na razvoj ljudi imala je prapovijesna tehnologija kojom je čovjek utjecao na okoliš te olakšavao opstanak i pripomagao povećanju populacije. Jedna je od najstarijih prapovijesnih tehnologija proizvodnja glačanih kamenih alatki čiji početak primjene započinje od razdoblja neolitika, odnosno sjedilačkoga načina života. Očituje se u proizvodnji kamenih sjekira, dlijeta, klinova i batova, a potaknuta je povećanom sječom šuma, radi povećanja obradivih površina tla.

Zbirka prapovijesne građe Muzeja Međimurja Čakovec čuva vrijedne primjerke glačanih kamenih alatki prikupljenih s područja Međimurja, koje predstavljaju najstarije ljudske izrađevine iz fundusa Muzeja. Iako se radi o slučajnim nalazima bez stratigrafskoga konteksta, važni su pokazatelji relativno guste naseljenosti našega međuriječja u razdoblju od kasnog neolitika do ranog brončanog doba.

Analizom poznatih lokacija nekih od slučajnih nalaza, možemo zaključiti da je čovjek tijekom neolitika i eneolitika za naseljavanje najviše koristio najplodnije predjele dravsko-murske nizine, nešto manje područje tzv. pleistocenske ravni, a u znatno manjoj mjeri brežuljkaste Međimurske gorice. Kako nakon završetka posljednjega ledenog doba i početkom holocena klima postaje slična današnjoj te dolazi do naglih širenja šuma, čovjek tijekom mezolitika i neolitika zbog dobivanja plodnoga tla namjerno mijenja vegetaciju. Ne iznenađuje stoga što među tipovima glačanih kamenih alatki s područja Međimurja prevladava sjekira. Pretpostavljamo da su korištene sa svrhom mijenjanja primarnoga vegetacijskog pokrova koji su činile šume hrasta, brijesta, jasena i graba te za prilagođavanje okoliša svojim potrebama za dobivanje obradivih površina.

Sekundarna upotreba vidljiva na nekim primjercima govori o činjenici da je kamen prapovijesnom čovjeku bio važna i vrijedna sirovina koju je, pretpostavljamo, prikupljao iz naplavina riječnih tokova u svojoj neposrednoj blizini. Prema vrsti sirovinskoga materijala izdvaja se dlijeto izrađeno od rijetkog minerala žadeita koje predstavlja luksuzan predmet i dokazuje uključenost prostora Međimurja u prapovijesna trgovačka i migracijska kretanja.

Pojava nedovršenih alatki pretpostavlja postojanje radionica za izradu glačanih kamenih izrađevina koje su se vjerojatno nalazile u sklopu naselja. Takvo postojanje svojevrsne podjele na proizvodne grane omogućava uvid u društvenu strukturu neolitičkih i eneolitičkih zajednica te pretpostavlja postojanje pojedinaca koji su poznavali sirovine, ovladali vještinom izrade i određeno vrijeme odvajali za proizvodnju glačanih kamenih alatki.

Prema tipologiji i tehnologiji izrade glačane kamene alatke iz Zbirke prapovijesne građe predstavljaju uobičajenu pojavu u srednjoeuropskom neolitiku i eneolitiku. Građa pokazuje sličnosti sa susjednim nalazištima, a formom i kvalitetom izrade ne odskače od neolitičkih i eneolitičkih nalazišta širega prostora. Na sličnosti sa širim prostorom ukazuju i vrste i učestalost sirovinskoga materijala. Stoga je razvidno da je na području Međimurja postojala razvijena, ali i uniformirana proizvodnja glačanoga kamena.