Šubići Bribirski – nasljednici dobrog kralja Zvonimira?!

           Dani Međimurske županije i ove će godine biti uvelike obilježeni Zrinskima i Frankopanima, točnije, tragičnom sudbinom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te njihovim pogubljenjem u Bečkom Novom Mjestu. U Muzeju Međimurja Čakovec je i trenutno aktualna izložba o Nikoli Šubiću Zrinskom i bitki kod Sigeta,kroz koju posjetitelj može biti upoznat s poviješću čitavog roda Šubića, odnosno Bribirskih knezova, od kojih potječu i „naši“ Zrinski, a uoči Dana županije ćemo i serijom informativnih članaka upoznati zainteresirane čitatelje s raznim anegdotama i zanimljivostima vezanim uz povijest Zrinskih, obitelji koja nije Međimurju dala samo nemjerljiv kulturni, gospodarski i ini drugi doprinos, već je ostavila i nešto što je trajno označilo Međimurje najviše upravo od njihova dolaska – hrvatski identitet. Svi smo vjerojatno barem jednom u životu čuli za „kletvu kralja Zvonimira“, koja je, i figurativno i doslovno, opjevana u hrvatskoj povijesti. Legendu o „kletvi“ pronalazimo u kasnije dopisanoj 24. glavi Ljetopisa Popa Dukljanina, koja je po svemu sudeći nastala krajem 13. ili početkom 14. stoljeća. U toj kronici Zvonimir je opisan kao idealni kršćanski vladar koji je zemljom vladao u zlatno doba sve dok nije stigao poziv pape i cara Svetog Rimskog Carstva u križarski pohod koji Zvonimir s radošću prihvaća. Sazvao je sabor na Kosovu polju kraj Knina gdje je pokušao svoje podložnike nagovoriti na sveti pohod. No, svjetina nije bila toliko zainteresirana za obranu Kristova groba pa je odlučila da je bolje da umire jedan, nego mnoštvo njih. Tako oni odlučiše ubiti kralja Zvonimira. Uvidjevši što se događa, Zvonimir je prokleo sve njih „da bi veće nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“ Nakon toga Bela dolazi u Hrvatsku, osvećuje Zvonimira i postaje hrvatski kralj. Kroz sva kasnija stoljeća mijenjala se samo brojka koja govori na koji je niz godina Zvonimir prokleo Hrvate. Ta je brojka narasla na 900, sve dok konačno nije stvorena Republika Hrvatska. Malo je međutim poznato da postoje jasne indicije da su upravo Šubići Bribirski zaslužni za stvaranje ovog mita i da su upravo oni kreirali plan koji je trebao vratiti krunu u ruke hrvatskim plemenitašima. Naime, u nedostatku čvrste vlasti vladara iz Budima, plemstvo je uživalo određeni oblik suvereniteta. U takvoj situaciji posebno je iskočio plemeniti rod Šubića koji se kite naslovima banova Hrvatske i Dalmacije te gospodarima Bosne, što na koncu i prezentiraju kroz prvi poznati grb Hrvatske, tri okrunjene leopardove glave pronađene u ostacima Ostrovice, njihove neosvojive utvrde.  Sljedeći logični korak kojem je rod težio bila je kraljevska kruna, a da bi se to ostvarilo, treba stvoriti legitimitet na kojem mogu takva potraživanja temeljiti. Ne postoje nikakvih pisani dokazi da su se Šubići pokušali prikazati kao krvni nasljednici Trpimirovića kao što je primjerice slučaj plemenitog roda Karinjana, međutim, imamo prilično jasne pokazatelje da su se i oni pokušali prikazati kao legitimni nasljednici Zvonimira i narodne dinastije Trpimirovića. Tu se naravno javlja sasvim logično pitanje zašto Zvonimir ako znamo da je Stjepan II. posljednji Trpimirović na prijestolju. Odgovor je vrlo jednostavan. Mi znamo, ali plemstvo s kraja 13. i početka 14. stoljeća to nije znalo. Od smrti kralja Zvonimira do nastanka legende proteklo je po svemu sudeći najmanje 200 godina, vjerojatno i više, pa je u usmenoj predaju zadnji poznati vladar Trpimirovića upravo Zvonimir. Samim time on je i logični izbor za kralja na kojem će netko graditi legitimitet. Zasigurno veliku ulogu u takvoj tradiciji ima Zvonimirov odnos prema Crkvi. Upravo je on bio primjer vladara koji je uvijek nesebično darovao zemljišne posjede crkvenim ustanovama, što imamo i zapisano na Bašćanskoj ploči. Tu tradiciju na kraju krajeva nastavljaju i Šubići sami, gradeći brojne crkve i tornjeve. Sačuvana su također  pisma papi Bonifaciju VIII. od strane bana Pavla i njegova brata Jurja I. gdje piše da još od kralja Zvonimira samo Sveta stolica može postaviti hrvatskog vladara. Dakle, imamo situaciju gdje pri kraju 13. stoljeća, kada se ponovno javlja ideja većeg križarskog pohoda zbog pada Akkona, posljednjeg križarskog grada u Svetoj zemlji, nastaje priča o dobrom hrvatskom kralju Zvonimiru kojeg je narod spriječio u njegovoj svetoj misiji, vodeći plemeniti rod šalje pisma papi pozivajući se na istoimenog kralja baš u situaciji kada uživaju najveći stupanj nezavisnosti u odnosu na kraljevski dvor. I najzanimljivije od svega, postoje kratke zabilješke čuvane u ostavštini  zadarskog povjesničara Giusseppea Prage u kojima se tvrdi da je u crkvi sv. Marije u Bribiru postavljena spomen ploča kralja Zvonimira! Dakle, u istoj crkvi u kojoj je pokopan ban Pavao I. Šubić stavljen je i epitaf posljednjeg vladara domaće dinastije u sjećanju naroda. Svaki put kada bi bilo koji diplomat, plemić ili poslanik prošao kroz Bribir i otišao na jutarnju misu, vidio bi s jedne strane epitaf posljednjeg Šubića, a s druge epitaf Dmitra Zvonimira! Poruka i više nego jasna.

Kako je dalje tekao pokušaj stjecanja krune Šubića Bribirskih, prethodnika čakovečkih Zrinskih, saznajte u nekom od sljedećih članaka na stranicama Muzeja Međimurja Čakovec.

(Damir Karbić, Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Vol.22, Zagreb 2002.; Šubići i dobri kralj Zvonimir. Prilog proučavanju upotrebe legendi u politici hrvatskih velikaških obitelji, u: 900 godina Bašćanske ploče.Krčki Zbornik, sv.42. Posebno izdanje, knj.36, Baška 2000.; Ljetopis Popa Dukljanina)

 

autor: Zoran Turk, kustos-pripravnik Povijesnog odjela

Please like & share:

Article written by admin