Predmet dana: Sobni WC u obliku noćnog ormarića
Admin | 15. svibnja 2020.

Neke od prepoznatljivih značajki zapadne civilizacije su užurbanost, buka, nesigurnost i strah. U suvremenom svijetu, te negativnosti su apsolutno sveprisutne, postale su dio svakodnevice, a čovjek se na njih priviknuo kao na kućne ljubimce. U posebno teškim životnim okolnostima znamo se malo požaliti, ali to je uglavnom sve. Za mnoge stare grčke filozofe, međutim, upravo je nepostojanje spomenutih stvari definiralo pojam čovjekove slobode.

 

Dakle, kada biste mogli birati, kakav biste život izabrali? Onaj uravnotežen, skroman, miran, spokojan i neopterećen suvišnim materijalnim stvarima, o kakvom su sanjali antički filozofi, ili pak život u kojem pomahnitalo stjecanje materijalnih stvari kontrolira naš um i čini nas robovima, a sloboda se svodi na demokratsko glasovanje. Zacijelo biste izabrali onaj prvi. Pa zašto onda većina ljudi živi onim drugim životom, prepunom nesigurnosti, straha i nepodnošljive užurbanosti. Na to nitko ne zna odgovor jer nam je ispran mozak, a volja potčinjena interesima novca i kapitala. To je naša realnost s kojom smo se nehotice pomirili. Na takvim temeljima funkcionira svijet pa nam se čini da je to normalno. Ali vraga - nije!

Veliki hrvatski filozof iz prve polovice 20. stoljeća, Albert Bazala, s pravom je zavapio: “Mira se zaželio čovjek, ali gdje da ga nađe?” Doista, gdje? Nije nimalo smiješno, nego žalosno: jedno od rijetkih mjesta na kojem se suvremeni čovjek danas može opustiti i naći se sam sa sobom je - zahod. Jeste li se ikad zapitali zašto u razgovornom jeziku veliku nuždu nazivamo olakšanjem? Posegnete li za Hrvatskim jezičnim portalom vidjet ćete da pojam olakšanje znači fizičko ili psihičko umirenje, osjećaj rasterećenja, mira, ublažene boli….E vidite, to je to.

Zahod je u svojoj evoluciji doista išao u pravcu postizanja vrhunske udobnosti u kojem njegov korisnik može u miru božjem izgovorito ono famozno i relaksirajuće: Aaaah! Velika nužda je doista jedna od najsnažnijih vrsta tjelesnog i psihičkog olakšanja. Sposobna je na trenutak nadvladati sve negativne emocije i misli koje more čovjeka, puno efikasnije od bilo kakvog apaurina. Ljudi su to odavno shvatili pa u šekretu opušteno čitaju novine, knjige, prelistavaju prospekte ili prčkaju po internetu. Tako je dovitljivo uredništvo američkog Farmer’s Almanaha svojedobno tiskalo časopis s rupom sa strane da se može objesiti na kuku u toaletu.

Nekom je maštovitom, inventivnom i poduzetnom Englezu zasmetalo, međutim, prekomjerno zadržavanje ljudi u javnim zahodima pa je patentirao zahodsku školjku nakošenu prema dolje kako bi je učinio neudobnom. Evo kako je došao na tu ideju: “Zamisao se rodila iz osobnog iskustva. Naime, kad sam se na autocesti zaustavio kako bih otišao do toaleta, vidio sam da je preda mnom velik red. Zapitao sam se što ljudi ondje rade, a onda sam shvatio da mnogi odande izlaze s mobilnim telefonom u rukama”. Dakle, budimo iskreni, nikoga nećete uvjeriti da u zahodu sjedite “prekriženih ruku”.

Izgleda, međutim, da su se u davna vremena ljudi puno duže zadržavali u javnim zahodima negoli danas. Štoviše, to su bila omiljena mjesta okupljanja, usporediva sa suvremenim kafićima. Odlazak u javni zahod - koji se naplaćivao! - stari su Rimljani smatrali društvenim događajem: tu su upoznavali prijatelje, razmjenjivali mišljenja i saznavali najnovije događaje. Sranje je bilo kolektivno: korisnici bi se okupljali u zajedničkoj prostoriji s dugačkim, povišenim kamenim postoljem i nizom rupa za obavljanje nužde. Sjedeći jedan pokraj drugoga poput sardina, mirno bi obavljali nuždu i razgovarali. Na kraju bi se obrisali komadom spužve ili vune pričvršćene na kratkoj drvenoj dršci. Spužvu bi potom isprali u vodi koja je protjecala po uskoj kanalici na podu i ostavili je sljedećem korisniku. Tako je bilo u javnim zahodima, no kod kuće se većina Rimljana olakšavala u posudu čiji se sadrżaj jednostavno bacao kroz prozor.

Srednjovjekovni dvorski ljudi nuždu su obavljali u maloj, izdvojenoj prostoriji s dubokom rupom koja je unutar vanjskoga zida sezala do podnožja dvorca ili utvrde. Takav zahod u Engleskoj su zvali garderoba jer su tu vješali i odjeću, vjerujući da smrad tjera moljce. Ogromna javna garderoba izgrađena je nešto kasnije u Londonu, a praznila se izravno u Temzu koju su Londončani koristili za piće. Tako su u 19. stoljeću izbile dvije teške zaraze kolere, što je potaknulo inovatore da se na koncu tog stoljeća pozabave sanitacijskom tehnologijom.

S druge strane, u engleskoj obiteljskoj kući nije u to vrijeme postojao poseban zahod, nego se nužda obavljala u vanjskom zahodu ili u stool (stolica, otud naziv stolica za izmet) koja je obično bila u spavaćoj sobi jerbo se gospodi nije išlo van po hladnoći i mrkloj noći. Unutar te drvene kutije bila je keramička ili bakrena posuda, po naški - kahlica. Kolikogod čudno zvučalo to je za svoje vrijeme bio najhigijenskiji način obavljanja nužde. Sprava je bila zatvorena, s poklopcem na gornjoj strani, poput suvremene WC školjke, što je koliko toliko štitilo od neugodnih mirisa. Sličan nužnik koristio se u hrvatskim građanskim kućama sve do dvadesetog stoljeća pa i nešto duže. Jedan takav nalazi se u fundusu Muzeja Međimurja Čakovec. To je naš današnji predmet dana - sobni WC iz 1815. godine u obliku noćnog ormarića. Toaleti i toaletni papir kakve danas poznajemo počeli su se proizvoditi tek u drugoj polovici 19. stoljeća, no trebalo je još puno vremena da postanu neizostavan dio građanske svakodnevice, a još puno više da dopru do sela i seljaka.

Kad smo već kod toga, spomenimo da su se međimurska seoska domaćinstva koristila jednostavnim poljskim zahodom od sklepanih dasaka, koji je obično bio u dvorištu, na gnoju. Korisnici su se brisali starim krpama, lišćem kukuruza, kocenima ili smotuljcima sijena, a nešto im je ostalo i u gaćama, ako su ih nosili. U novije doba koristili su novine, dječje bilježnice pa čak i papir od vreća za cement. Vani, u polju, sralo se gdje se stiglo, a za brisanje se rabilo uglavnom ono što bi se našlo pri ruci pa makar i grubo lišće tikve, što je bilo osobito neugodno, ali efikasno. Doma je bilo malo drugačije. Obitelji su bile brojne pa su mladi odlazili na počinak u štalu (osobito zimi jer je s kravama bilo toplije). Gdje su spavali tu su, dakako, obavljali i nuždu i brisali se dostupnim materijalom. Oni koji su spavali u kući morali su ljeti usred noći odlaziti u dvorište ili do poljskog zahoda, a zimi su ipak u hodniku držali poveći škaf s malo vode. Ujutro bi to bacili na gnoj. Znalo se dogoditi da čovjek u velikoj sili samo čučne pokraj gnojišta i olakša se. Ako je tu, ništa ne sluteći, naišao kakav žibek, bogme je znal završiti pod nečijom riti.

Uglavnom, s današnjeg gledišta, kad vam najmoderniji zahodi isperu i isfeniraju rit, a drek vam spakiraju “za doma”, nekad se ni posrati nije bilo lako, ali ljudi nisu znali za bolje pa su bili tiho. Nekako su shvatili - s pravom! - da nije toliko važna udobnost koliko kvaliteta pražnjenja. A onda su se sredinom šezdesetih na međimurskom selu počele događati promjene. Ljudi su se masovno zapošljavali u poduzećima ili odlazili u Njemačku i Austriju. Počeli su rušiti stare hiže, ali i stare običaje.

Tako se dogodilo da je neki gastarbajter u novoizgađenu kuću ugradio moderan “gradski” zahod sa školjkom, vodokotlićem i toaletnim papirom. To, međutim, nije otprve naišlo na odobravanje mještana jer - “kaj je ponorel, v svoji hiži bu sral?”. Jadan čovjek se malo prepao, bilo mu je neugodno pa je u tom svom “gradskom” zahodu isprva obavljao samo malu nuždu ili ga je onako usput pokazivao važnijim gostima. No, Međimurci ne bi bili Međimurci bez jednog vrlo poticajnog osjećaja - jala. I stvarno, doskora je prvi susjed u svojoj kući napravio još veći zahod. S kupaonicom! Aha! I tako je probijen led.

Na kraju je umjesto sramote, sranje u vlastitoj kući postalo statusni simbol. Danas više nije ni to, jer ljudi opet seru gdje stignu. Osobito jedni po drugima.

Pripremio: Zlatko Bacinger

 
PREDMET DANA
MUZEJ MEĐIMURJA ČAKOVEC
 
Trg Republike 5, 40000 Čakovec
T/F +385 (0)40 313 499
EMAIL mmc@mmc.hr
LJETNO RADNO VRIJEME: 1. travnja - 30. rujna
Ponedjeljak - Petak: od 7 do 18 sati
Subota - Nedjelja: od 10 do 14 sati
ZIMSKO RADNO VRIJEME: 1. listopada - 31. ožujka
Ponedjeljak - Petak: od 7 do 15 sati
Subota - Nedjelja: od 10 do 14 sati
Blagdanima i državnim praznicima muzej je zatvoren.
PRATITE MMČ NA
 
:40px">