Dan Međimurske županije i Spomendan Zrinskih i Frankopana

         

Zrinski i Frankapani – potomci starih hrvatskih obitelji

            Zrinski i Frankapani nisu samo najznačajnije hrvatske obitelji 17. stoljeća, već njihova povijest seže i stoljećima u prošlost. Nećemo puno pogriješiti ako ih nazovemo glavnim nositeljima hrvatskoga identiteta kroz razdoblja kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka. Njihova uloga nije važna samo na području hrvatskih zemalja u predmodernom razdoblju, već je njihov utjecaj značajan i u čitavom Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, odnosno na području Svetoga Rimskog Carstva od 16. stoljeća.

            Zrinski potječu od knezova Bribirskih čiji su istaknuti članovi širili svoju moć na području srednjovjekovne Bribirske županije, a trag im možemo pratiti još u razdoblje „narodne dinastije” Trpimirovića. Vrhunac moći u srednjem vijeku dosežu krajem 13. i početkom 14. stoljeća kada svoj utjecaj šire na gotovo cijelu srednjovjekovnu Hrvatsku, Dalmaciju i Bosnu te bansku čast pretvaraju u nasljednu. Prvi poznati grb Hrvatske, tri okrunjene lavlje ili leopardove glave nađen na ruševinama Ostrovice, pripada njima i predstavlja vlast nad trima spomenutim regijama.

Od tog se doba sve češće navode i kao rod Šubića. Vrhunac se njihove moći poklopio s izumiranjem Arpadovića, a sami Šubići pokušavaju utjecati na izbor nove dinastije. Postoje indicije da su se i sami prikazivali kao nasljednici hrvatskih Trpimirovića, što bi se moglo  protumačiti i kao pretenzija na hrvatsku krunu. Ti pokušaji za njih nisu dobro završili, a ključni udarac doživjeli su u bitci kod Bliske 1322. godine od zajedničke vojske plemstva koje podržava Karla Roberta. U takvoj situaciji, kada moć roda slabi, prisiljeni su mijenjati svoju neosvojivu utvrdu Ostrovicu za posjed Zrin u Pokuplju 1347. godine te tako dobivaju obiteljsko ime Zrinski. U razdoblju velikih geopolitičkih promjena u drugoj polovici 15. i prvoj polovici 16. stoljeća u red najvišega plemstva Kraljevstva i Carstva uzdiže ih vješta politika Nikole IV. Zrinskog, znamenitoga junaka Sigetske bitke.

            Baš kao što su Zrinski, odnosno Šubići, prije bili poznati kao Bribirski knezovi, tako su se i Frankapani nazivali Krčkim knezovima. Kao što možemo pretpostaviti središte njihova patrimonija i moći bio je otok Krk, a prvi je poznati član ove obitelji knez Dujam kojega u izvorima srećemo početkom 12. stoljeća. Do 15. su stoljeća svoj patrimonij značajno proširili te se, baš kao i Šubići, upleli u visoku politiku Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Sljedeći trendove humanizma, Krčki su knezovi tražili svoje podrijetlo kod drevnih antičkih obitelji. Primjerice, papa Martin V. izdaje im povelju koja dokazuje da su oni potomci rimskih Frangipana, a grb im se mijenja u dva zlatna lava koja lome kruh (frangere pane). Od tada su poznati kao Frankapani, a u historiografiji nerijetko i Frankapani. Od 15. se stoljeća povezuju s najznačajnijim obiteljima kraljevstva, a među ostalima i sa Zrinskima. Zanimljivo, Ulrik Celjski, gospodar Međimurja, također je dijelom Frankapan, s obzirom na to da mu je majka Elizabeta Frankapan.

Zrinski u Međimurju

            Uslijed velikih osmanskih nadiranja konkurentnost je plemstva na hrvatskim prostorima bila golema, a veliko i bogato vlastelinstvo poput Međimurja izrazito poželjno. Kako je za cara obnašao ugledne dužnosti, Nikola IV. Zrinski, kasniji junak Bitke kod Sigeta, skupio je i određeni iznos novaca koju mu je riznica dugovala. Također, Nikola je kao provjereni i dokazani vojskovođa i ratnik u ratovima s Osmanlijama bio u vladarevoj milosti i kao takav dobio je dozvolu da uđe u posjed Međimurja, odnosno Čakovečkoga vlastelinstva. Kako bi to postigao 1546. godine silom tjera Petra Keglevića koji je dotad protupravno držao posjed.

U to su vrijeme Zrinski po svojoj važnosti nadišli nacionalne okvire i bračno se povezuju s mnogim znamenitim obiteljima srednje Europe. Nikola IV. slavno pogiba u znamenitoj Bitci kod Sigeta i slavu obitelji širi čitavom Europom. Njegov sin Juraj jednako je utjecajan i važan plemić, a povijest ga ponajviše pamti po tome što je bio protestant te je i na svoje posjede, sa središtem u Međimurju, uveo protestantsku vjeroispovijest. U njegovo je vrijeme u Međimurju tiskana i prva knjiga. Riječ je o kompilaciji mađarskoga običajnog prava na kajkavskom jeziku pod naslovom Decretum u prijevodu Ivana Pergošića.

            Godine 1600. Osmanlije zauzimaju utvrdu Kanižu, a Zrinski, kako bi obranili svoje posjede i utvrdili granicu, na Muri podižu niz stražarnica i utvrdica. U borbama s Osmanlijama posebno se ističu upravo Nikola i Petar Zrinski, ratnici, pjesnici i ključne figure hrvatskoga novovjekovlja.

            Razdoblje Zrinskih donosi i velike promjene u sastavu stanovništva Međimurja. Uslijed klimatskih nepogoda, osmanlijskih upada, a posljedično i gladnih godina, određen dio starosjedilačkoga stanovništva umire, a istovremeno Zrinski naseljavaju kmetove s drugih posjeda. Ti su procesi značajno utjecali na današnji sastav stanovništva i identitet Međimurja.

Urota magnata

            Sredinom 17. stoljeća interesi cara i ugarsko-hrvatskih magnata počeli su se ozbiljno razilaziti. Ta je pobuna u hrvatskoj historiografiji poznata kao Zrinsko-frankopanska urota, dok je u mađarskoj historiografiji nazvana Wesselényievom urotom. S jedne strane, car je težio centralizmu i jačanju monarhije, dok je plemstvo Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva bilo odlučno u čuvanju određene autonomije na svojim prostorima. Takvi prijepori nisu neuobičajeni i rezultat su različitih interesa cara i njegovih podložnika. Dok su ugarski i hrvatski magnati smatrali da car mora primarno štititi njihove interese jer, konačno, oni su dragovoljno ušli pod Habsburšku krunu 1526. godine, car je smatrao da su oni, kao i svi ostali njegovi podložnici, njega dužni bespogovorno slijediti. Tinjajući sukob tako se polako širio, plemići su pokušali osigurati određeni oblik autonomije, a car ju je svim sredstvima pokušavao suzbiti. Stvari je dodatno pogoršavala stalna osmanska opasnost. Dok je plemstvo po tom pitanju težilo pronalasku konačnoga rješenja i osiguravanju vlastitih patrimonija, caru nije bilo u interesu ući u veliki sukob, a konačno, u tom nadmetanju s plemstvom mu je takva situacija i odgovarala. Iako je mimoilaženje u interesima i djelovanju bilo vidljivo i prije, stvari su do točke s koje nema povratka dovedene nakon Vašvarskoga mira koji su hrvatsko-ugarski magnati smatrali izrazito nepovoljnim. Dio magnata definitivno je odlučio osloboditi se habsburškoga utjecaja. Jedan od prvih vođa urote bio je upravo Nikola VII. Zrinski, međutim, smrtno je stradao u lovu u Kuršanečkom lugu.

Nakon tog tragičnog događaja, jednu od glavnih uloga preuzima njegov brat Petar. Ne bi li došli do svojega cilja, a to je hrvatsko-ugarsko prijestolje bez Habsburgovaca, magnati su počeli pristupati stranim silama. Kontaktirali su Francusku, Švedsku, Veneciju i Poljsko-Litvansku uniju. Iako su već tu kročili u čin koji bi car lako protumačio kao veleizdaju, obraćanje Osmanskom Carstvu bilo je korak nakon kojega je bilo jasno da će se strane teško pomiriti. Osmanlijama novi sukob u tom trenutku nije bio u interesu, dapače, sami su informirali Habsburgovce o svim pokušajima ugarsko-hrvatskih velikaša.

Smrt Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana

            Mreža špijuna i dojavljivača i u predmoderno je vrijeme razvijena daleko bolje nego što mislimo, tako da su Hasburgovci imali dojave o svim gotovo paničnim posezanjima velikaša za stranim vladarima i prije nego što su im Osmanlije to dojavili. Nakon ponovih neuspjelih pokušaja kod pronalaženja saveznika i propaloga plana otmice cara Leopoloda, urotnici su dovedeni pred zid. Dana 13. ožujka 1670. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan odlaze u Beč ne bi li se pokušali opravdati caru. Odmah po dolasku bili su utamničeni i vođen je dugotrajni postupak koji je završio smrtnom presudom – odsijecanjem glave i desne ruke. Obojica su se dirljivim pismima oprostili od svojih supruga. Petar je nakon bratove smrti postao jedan od vođa čitave urote, u zreloj je životnoj dobi i prekaljeni ratnik, pa ga ovakav rasplet i nije previše šokirao. S druge strane, Fran Krsto Frankapan bio je još uvijek mladić, pjesnik u duši bez previše životnoga i ratničkoga iskustva i nimalo mu nije bilo lako čekati svoju sudbinu u zatočeništvu. Višestruko je molio milost, međutim, uzalud. Car Leopold je donio odluku.  

            Nakon urote, imanja Zrinskih i Frankapana konfiscirana su i što je još tragičnije, njihova politička moć i utjecaj u potpunosti su uništeni. Velikašima predmodernoga razdoblja, poput Zrinskih i Frankapana, čuvanje obiteljskoga imena, tradicije i osiguravanje nasljednika, daleko je važnije od osobne koristi ili slave. Ime i tradicija ovih obitelji nepovratno su uništene odlukom cara Leopolda.

 

Značenje urote u kasnijim interpretacijama

            Nacionalna ideja u predmodernom razdoblju razlikuje se od one danas. Zrinski ideju nacije nisu doživljavali kao što je doživljavamo mi, a niti kao što je ona doživljavana u 19. stoljeću. Međutim, upravo tada, u vrijeme nacionalnoga buđenja, Zrinski su postali simbol nacionalne svijesti, kako u Hrvatskoj, tako i u Mađarskoj. Veliki junaci romantičarske historiografije u tim su se interpretacijama hrvatskih povjesničara borili za samostalnu i neovisnu Hrvatsku, odnosno, upravo za ono što su se i sami ti povjesničari zalagali. Tako su Zrinski i Frankapani i nadalje ostali junaci, međutim, nešto drukčiji nego što su doživljavani u svoje doba. Samom svojom tragičnom sudbinom oni postaju i idealom mučenika te u tom smislu donekle nasljeđuju slavnoga pradjeda. Na jednak način kako se njega percipira kroz otpor Osmanlijama, Petra, Nikolu i Frana Krstu Frankapana percipiralo se kroz otpor Beču. Tako su kao simbol otpora u jednakoj mjeri poslužili i Hrvatima i Mađarima. Nažalost, upravo zbog toga su dugo vremena slabije proučavani ostali aspekti bogate povijesti Zrinskih.

Prenošenje kostiju

            Još od početka 20. stoljeća Družba Braća Hrvatskoga Zmaja pokretala je inicijative za prenošenje kostiju velikana hrvatske povijesti iz Bečkoga Novog Mjesta u Zagreb, međutim, zbog političkih okolnosti to nije bilo moguće. Sve dok je Hrvatska bila u Austro-Ugarskoj Monarhiji nikome nije bilo u cilju raspirivati već probuđenu nacionalnu svijest i želju Hrvata za svojom državom. Prvi je svjetski rat to sve promijenio. Hrvatska se našla u sklopu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, što je u pojedinim onodobnim interpretacijama bila samo proširena država za koju su se i Zrinski borili. Možda se danas, kada znamo i kraj priče o zajedničkoj državi „južnih Slavena” čudimo tome zanosu, međutim, za mnoge je u tom trenutku ta država bila konačno ostvarenje stoljetnih težnji. S druge strane, u Beču je uspostavljena nova vlast, uspostavljena je Prva republika koja se svim silama trudila prikazati kao bolja od „krvničke dinastije Habsburg”, kako su sami nazivali slavnu carsku i kraljevsku lozu. Donošenje kostiju u Zagreb pokušalo se uskladiti s obljetnicom pogubljenja Petra i Frana Krste, pa je 23. travnja 1919. godine krenula iz Zagreba delegacija u Bečko Novo Mjesto gdje su srdačno dočekani od predstavnika novih vlasti. Četiri dana nakon dolaska u Beč, delegacija je krenula natrag prema Zagrebu. Na nekoliko mjesta na području današnje Slovenije organizirani su dočeci, a prema nekim (jedinim i vjerojatno pretjeranim) informacijama u Mariboru se skupilo čak 25 000 ljudi. Dana 28. travnja vlak s lijesom i delegacijom konačno je stigao i u Zagreb. Prva adresa na koju su posmrtni ostatci odneseni bila je palača Akademije (tadašnja JAZU). Napokon, 30. travnja kosti su svečano položene u grobnicu u prepunoj katedrali. Cijeloj je svečanosti prema nekim informacijama nazočilo čak 50 000 ljudi. I dok danas povijest i srodne znanosti na sva događanja vezana uz urotu magnata gledaju trezvenije i nešto drukčije nego 1919. godine, došlo je vrijeme da interpretiramo i same događaje od kojih upravo prolazi 100 godina. Možda je u tom trenutku uloga same urote i pogubljenja u hrvatskoj povijesti i preuveličana, međutim, to nipošto ne mijenja činjenicu da su Zrinski i Frankapani glavni nositelji hrvatskoga identiteta sve do 17. stoljeća i upravo su Zrinski najzaslužniji što se taj identitet i trajno nastanio i sačuvao u Međimurju.

(ZT)

 

Please like & share:

Article written by admin