Izložba skulptura Nenada Opačića: Čakovec, Varaždin, Prelog

Čakovec: Muzej Međimurja Čakovec, 10. 5. – 2. 6. 2019.

Varaždin: Gradski muzej Varaždin, palača Sermage, Trg Miljenka Stančića 3, VŽ, 15. 6. – 15. 9. 2019.

Prelog:  Muzej Croata insulanus Grada Preloga, 18. 10. – 18. 11 2019.

Izložba skulptura istaknutog hrvatskog umjetnika Nenada Opačića organizirana je u suradnji  Muzeja Međimurja Čakovec, Gradskog muzeja Varaždin i Muzej Croata insulanus Grada Preloga, povodom obilježavanja 55 godina od prve samostalne izložbe održane 1964. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu te 70 godina života svestranog slikara i kipara.

Na kružnoj izložbi koja započinje u Čakovcu, preko Varaždina i završava u Prelogu, regija u kojoj i najaktivnije djeluje, biti će predstavljeni radovi nastali u priodu od 2016. godine do 2019. godine impozantne brojke od preko 70 skulptorskih djela.

Opačić u recentnom ciklusu nastavlja problematizirati istu egzistencijalističku temu (napose u ciklusu skulptura naslovljenih s „Kiborg“), ne mijenjajući problemsko ishodište, već ga produbljuje, otkrivajući u kiparskom diskursu nove značenjske vrijednosti.

Iznimno značajna dionica otkriva i kipara Opačića kojega sada usustavljujemo u onu maestralnu kiparsku liniju, koju su oblikovali u istim materijalima (u metalu, najviše u željezu i čeliku) suvremeni europski i hrvatski kipari: Chillida, Cesar, David Smith, Syd Carpenter, Bernar Venet, Džamonja, Luketić, Stahov, Stošić, i dr.

Kiparske forme Nenada Opačića sažimaju tragizam svakodnevnog destruiranja ljudskosti u čovjeku i reduciranja njegove humanističke supstancije. I to otuđenje od vlastite ljudske prirode u puki funkcionalizam i mehaničko ponavljanje jednoličnog ritma života, oblikuje robotiziranog čovjeka u „Kiborga“.

Upravo tu apsurdnost postojanja i egzistencijalistički tragizam, kipar problematizira u ovom ciklusu skulptura, oblikujući od tamnih dubina čovjeka i tajanstvenosti njegova bića, sublimne kiparske forme. Kipar tu golost i prazninu ljudskog postojanja, postupkom sažimanja, napinje u forme eksplicitnog diskursa. Napose pak poentira likove vrijednostiludičkom sintezom raznovrsnih metalnih elementa, kružnih i polukružnih isječaka, oštrih i zaobljenih rubova, žicama, cijevima, zubčastim, ravnim i šiljastim rubovima, trokutastim i zakrivljenim oštricama, pločastim i kockastim oblicima.

KIPAR NENAD OPAČIĆ

Stoga, i u ovoj seriji skulptura Opačić nastavlja problematizirati istu egzistencijalističku temu (napose u ciklusu skulptura naslovljenih s „Kiborg“), ne mijenjajući problemsko ishodište, već ga produbljuje, otkrivajući u kiparskom diskursu nove značenjske vrijednosti. Iznimno značajna dionica otkriva i kipara Opačića kojega sada usustavljujemo u onu maestralnu kiparsku liniju, koju su oblikovali u istim materijalima (u metalu, najviše u željezu i čeliku) suvremeni europski i hrvatski kipari: Chillida, Cesar, David Smith, Syd Carpenter, Bernar Venet, Džamonja, Luketić, Stahov, Stošić, i dr.

(…)

Kiparske forme Nenada Opačića sažimaju tragizam svakodnevnog destruiranja ljudskosti u čovjeku i reduciranja njegove humanističke supstancije. I to otuđenje od vlastite ljudske prirode u puki funkcionalizam i mehaničko ponavljanje jednoličnog ritma života, oblikuje robotiziranog čovjeka u „Kiborga“. Upravo tu apsurdnost postojanja i egzistencijalistički tragizam, kipar problematizira u ovom ciklusu skulptura, oblikujući od tamnih dubina čovjeka i tajanstvenosti njegova bića, sublimne kiparske forme. Kipar tu golost i prazninu ljudskog postojanja, postupkom sažimanja, napinje u forme eksplicitnog diskursa. Napose pak poentira likove vrijednostiludičkom sintezom raznovrsnih metalnih elementa, kružnih i polukružnih isječaka, oštrih i zaobljenih rubova, žicama, cijevima, zubčastim, ravnim i šiljastim rubovima, trokutastim i zakrivljenim oštricama, pločastim i kockastim oblicima. Čvrstu i koherentnu strukturu forme, kipar koncipira na skladnim odnosima organskog i anorganskog, punog i praznog, kosinama i okomicama, usjeklinama i izbočinama, križištima i sjecištima, … Pomnom intervencijom boje, nijansama sivog, crnog i bijelog čelika, grudastim i mrljastim varenjem te urezivanjem, grebanjem, struganjem i brušenjem, dinamizira površinu i zaokružuje formu u kiparskoj cjelovitosti i likovnoj izražajnosti.

Milan Bešlić

 

OD HIPNOSA DO KIBORGA

Mjesto i godina rođenja Kiborga – Majstorska radionica Krste Hegedušića, godine 1973. (premda je začet već u beckettovskom ciklusu „Molloy“ – „Malone“, još na Akademiji, 1968-1972). Ukrcavši se na vlakove (marijaterezijanskih kolodvorā), u vagone i lokomotive (varaždinske ložione našega djetinjstva), kiborzi postadoše strojovođe, prometnici, kondukteri, vahtari, skretničari – željezničari, na proputovanju kroz razglednice, jednog prerano sazrelog slikarstva, koje traje preko pola stoljeća. Nižu se scene (kao odrazi na orošenim vagonskim prozorima, u kojima promiču pejzaži naših perspektiva), odnosno, ciklusi morfejevskih, fobetorskih, fantazijskih metamorfoza Kiborga: „Lokomotive“, „Otpad“, „Portali“, „Signali“, „Ples kiborga“, „Gabori“, „Aquakiborzi“, „Ekokiborzi“, „Corpus Christi“, „Skulpture“, „Glave“, „Slike nizašto“, „Kiborzi u klonuću civilizacije“, „Masline“, „Jedra“, … „ispisujući stranice jednog čudesnog spomenara, infernalnim rukopisom ekspresionizma“. U zadnjih desetak godina N. stvara (otvara-zatvara) posljednja tri ciklusa u svom planetariju kiborgā (gdje je zapisano ono što je unaprijed određeno, naime ono, što je „zapisano u zvijezdama“, kao naša „sudbina“) – metalslike („reljefi od zavarenog željeza“ iz ciklusa „Infernalne fuge“, 2009-2012), biste Kiborga (ulja na platnu, 2016-2017) te skulpture od željeza i ocalnog inoksčelika (2016-2019).

(…)

Kiborg (p)ostaje personifikacijom samootuđenja čovjeka. Jedinu pomoć možemo očekivati od spoznaje da je tome tako! A umjetnost spoznaje svijet jedino pomoću „umjetničkog djela“ (središnjeg dijela umjetničke trijade: umjetnik – umjetničko djelo – umjetnost). Umjetnost je samoj sebi gnoseologija, u umjetničkom djelu sadržana, a oslobođena za spoznaju i njoj primjereno djelovanje(!) od umjetnika. Ovo se djelovanje zbiva i kao vjerovanje da se snaga umjetničkog djela može upotrijebiti za osnaženje „promjena u svijetu“ (za svoj engagement), kako bi se promjene (makar kao mijene), u stvarnosti i dogodile. Slika je poput riječi pjesnikā, koju rijeka vremena odnosi sutjeskom strmih obala: od svih bistrih voda, poezija je ona, koja se najmanje zadržava u odrazima svojih mostova! Umjetnost je oduvijek hitala naprijed.

Đuka Opačić

Please like & share:

Article written by admin