Sport

Na osnivačkoj skupštini Čakovečkoga športskog kluba (ČŠK), održanoj 24. kolovoza 1920., zaključeno je da je „došlo do zajedničkog rada između čakovečkog građanstva bolje rečeno omladine i naše inteligencije“ te da se nadaju da će „taj sporazum i zajednički rad imati dobrih posljedica za društveni i nacionalni razvitak Čakovca“.
ČŠK je zaista u razdoblju između dvaju svjetskih ratova svojim radom opravdao ta očekivanja te je postao najuspješnijim i najaktivnijim čakovečkim sportskim klubom.

Čakovečki športski klub
Iako je ČŠK najpoznatiji po svojoj nogometnoj sekciji, osnovanoj već 1919. godine, bio je pravo sportsko društvo u kojem su djelovale sekcije svih sportova kojima su se Čakovčani bavili. Godine 1921. osnovana je kuglačka sekcija, 1923. hazena i lakoatletska sekcija, 1925. stolnoteniska, 1926. teniska, 1930. motociklistička i koturaška, 1933. šahovska te 1934. plivačka i vaterpolo sekcija. Djelovale su još diletantska (amatersko-kazališna), biljarska i hrvačka sekcija, plesna škola, a bavilo se i zimskim sportovima (skijanjem i klizanjem) te turistikom.

Sponzori ČŠK-a bili su čakovečki odvjetnici, trgovci i industrijalci koji su i zapošljavali dobre sportaše, a koji su se i sami često bavili sportom.
Središte mnoštva zbivanja u organizaciji ČŠK-a u Čakovcu bila je Legensteinova Kavana Royal. Geza Legenstein je vjerojatno još kao jedan od čelnih ljudi SK-a Mura iz Murske Sobote surađivao s ČŠK-om te se odmah nakon dolaska u Čakovec aktivno uključio u njegov rad.

U djelovanju ČŠK-a otkrio se njegov nemirni sportski duh što najzornije pokazuje u obiteljskom sportskom albumu te fotokolažu uprave i sekcija Čakovečkoga športskog kluba 1933. godine gdje je Geza bio član stolnoteniske, teniske, kuglačke i diletantske sekcije te upravnoga odbora.
Osim toga bavio se motociklizmom, skijao, igrao biljar i kao veteran nogomet te je u Čakovec doveo sportsko zrakoplovstvo.

Stolni tenis i tenis
Geza Legenstein osnovao je 1925. godine stolnotenisku sekciju u sklopu ČŠK-a koja je ujedno bila i prva takva sekcija u Hrvatskoj.
Geza i Elizabeta bili su članovi prve jugoslavenske stolnoteniske reprezentacije koja je nastupila na svjetskom prvenstvu u Budimpešti u siječnju 1929. godine. Geza je mjesec dana nakon Budimpešte osvojio otvoreno prvenstvo Zagreba, u mješovitim parovima nadmoćno su pobijedili na velikom turniru u Zagrebu u listopadu 1929., a Elizabeta je u Murskoj Soboti u svibnju 1930. godine na prvom državnom prvenstvu na kojem su nastupile igračice osvojila prvo mjesto u ženskom singlu, čime je postala prva prvakinja Kraljevine Jugoslavije u stolnom tenisu.

Uz Jerka Franetovića i Franju Kopjara Geza Legenstein je najzaslužniji za osnivanje teniske sekcije u sklopu ČŠK-a 1926. godine te za izgradnju teniskih terena i zgrade teniske sekcije uz nogometno igralište ČŠK-a. Legenstein je bio jedan od trenera koji su volonterski podučavali tenis.
Upravo je Legenstein primijetio neke od bosonogih dječaka koji su brinuli o teniskim igralištima i sakupljali loptice, a u predasima odraslih članova kluba igrali su tenis s reketima koje su sami napravili od daski.

Čakovečka teniska škola
Prvi i najuspješniji od njih bio je Franjo Punčec. Legenstein je počeo igrati s petnaestogodišnjim Punčecom koji se pokazao izuzetno talentiranim i predanim tenisačem. Punčec je postao nevjerojatan tenisač u vrijeme kad je vladalo mišljenje da samo bogatiji mogu igrati tenis ili intelektualci postizati zapažene rezultate. Prema tada relevantnim ljestvicama uspješnosti, 1939. bio je najbolje plasirani europski i četvrti tenisač svijeta.
Okolnosti za vrijeme Drugoga svjetskog rata stopirale su njegovu karijeru, a nakon prvoga poslijeratnog Davis Cupa napustio je 1947. Jugoslaviju i zatražio azil u Kairu gdje je živio s obitelji do 1952. godine, a potom zbog sigurnosti sve do svoje smrti 1985. u Johannesburgu u Južnoafričkoj Republici.

O uspjehu čakovečke škole tenisa najbolje svjedoči činjenica da je početkom 50-ih godina 20. stoljeća čak petero njih bilo među desetoricom najboljih tenisača Jugoslavije – Milan Branović, Vladimir Petrović, Josip Šarić, Ladislav Legenstein i Ladislav Jagec.
Nažalost, svi osim Jageca, koji je poginuo u Njemačkoj 1955. godine, napustili su Jugoslaviju 50-ih godina 20. stoljeća i nastavili svoje teniske karijere u inozemstvu.


Sportski duh svojih roditelja naslijedio je Ladislav (Laci) Legenstein koji je igrao odbojku, nogomet, stolni tenis i tenis koji je počeo igrati sa skupinom djece koju je trenirao njegov otac. Tenisom se profesionalno počeo baviti u Zagrebu te je u parovima osvojio državno prvenstvo 1953. i 1954. godine.
Godine 1955. emigrirao je u Njemačku gdje je nastavio uspješnu tenisku karijeru. Kako nije dobio njemačko državljanstvo nastupao je kao Davis Cup reprezentativac za Austriju. Osvojio je više od sedamdeset naslova u svojim dobnim kategorijama i jedan je od najtrofejnijih veterana Europe i svijeta. Godine 2007. pobijedio je na svjetskom prvenstvu veterana 80+. Do nedavno bio je trener u TC Nußloch te je u svojim 90-ima igrao golf.