Provala Tatara – Veliki rat 13. stoljeća i odraz istog na Međimurje

Čini se da svaka generacija, ili barem svaka druga, ima svoj veliki rat na koji se onda poziva još određeno vrijeme, rat koji kreira buduću politiku društva i rat koji formira kolektivno mišljenje. U moderno vrijeme, dok sukob i ratovanje ipak nije svakodnevica stanovništva zapadne civilizacije, takav dugotrajni odraz je i razumljiv, međutim, zanimljivo je što i u srednjem vijeku, dakle, feudalnom razdoblju, vidimo slične pojave. Posebno je to zanimljivo ako znamo da se tada svijet, kako je to francuski biskup Adalberon lijepo primijetio, dijeli na one koji mole, one koji ratuju i one koji na koncu – rade. Još jedan rat kod onih koji ratuju, dakle, plemićkog sloja, tada ne bi trebao biti nikakva iznimka, međutim, pokazat ćemo da tome ipak nije tako. Provala Tatara u prvoj polovici 13. stoljeća, točnije godine 1242. bila je strašna za čitavo Kraljevstvo pod krunom sv. Stjepana. Posebno je u teškom sjećanju ostao sukob na rijeci Šajo u kojem je vojska kralja Bele IV. doslovno razbijena. Ta su nam sjećanja ostala zapisana u kronikama Rogerija iz Apulije i Tome Arhiđakona. Poznato je da je nakon toga uslijedilo veliko povlačenje, ili bolje rečeno, bijeg našeg kralja, koji je na kraju spas pronašao u tvrđavi Trogira, a usput i dodijelio Zagrebu titulu slobodnog kraljevskog grada. Što se tada dešavalo s Međimurjem? Gotovo je sigurno da su pojedine mongolske trupe provalile i u prostor našeg međurječja, iako nemamo nekih posebnih izvora koji bi to potvrdili. Zanimljivo je međutim promotriti kako se taj rat odrazio na sudbinu plemstva koje Međimurjem tada vlada – roda Haholda. Spomenuti je plemićki rod i doveden u Međimurje, tada granično područje Kraljevstva, kako bi ratovao, doduše, sa Štajercima i kako bi stabilizirao prostor granice. Isto tako, odmah po dolasku upadaju u sukobe s brojnim starosjedilačkim nižim plemstvom, a ne drže se po strani ni u kasnijim građanskim ratovima. Rat i sukobi im nipošto nisu nepoznanica, dapače, možemo zaključiti da im je to i jedna od primarnih društvena uloga.

Ipak, kroz ispravu iz godine 1244., dvije godine nakon odlaska Mongola, vidimo da jedan pripadnik roda Haholda, Lancelot, dobiva  Veliku, Lobor, Klenovnik i još neke posjede, upravo za svoje zasluge kod sukoba s Mongolima u predjelu između Varaždina i Ptuja. Godine 1255., dakle punih 13 godina nakon upada, vidimo kako još jedan član roda, Tristan, nagrađuje svog vazala Egidija jednim jutrom zemlje! Razlog je tome, kako u ispravi piše, što je Egidije prilikom provale Mongola spasio život Tristanu i njegovu sinu. Vidimo kako plemstvo godinama nakon opisanih događaja i dalje svoje postupke opravdava istima. Najveći primjer međutim nalazimo u liku Ivana de Buzada, splitskog nadbiskupa (1266. – 1294.), koji se čak nazivao i Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniaeque primas, što bi značilo da je u hrvatskim zemljama igrao onu ulogu kakvu ostrogonski nadbiskup ima u ugarskim. On naime nije potomak Buzada i nije iz te grane roda, a ipak se odlučuje identificirati po njemu. Zašto? Pa zato što je u Pešti od ruke Mongola glavu izgubio Buzad II., i da stvar bude tragičnija, to se dogodilo u crkvi. On umire kao kršćanski mučenik i Ivan je očito smatrao da mu se isplativije identificirati po njemu nego po vlastitoj grani roda, koja usput rečeno, upravo u to vrijeme radi odmah od ostatka roda i identificira se po matičnom posjedu u Lendavi.

Vidimo dakle da je spomenuti prodor Mongola ostvario dubok trag i u simbolici i utjecao na buduća događanja na prostoru Međimurja (i čitavog Kraljevstva, ovo je samo malen primjer). Razlog posebnog oplakivanja tatarskih nasrtaja i slavljenja junaka iz sukoba leži upravo u činjenici što je taj rat promijenio pravila. Nekršćanske snage provalile su i za tadašnje europske standarde nepoznatom taktikom ratovanja razbile kršćanske kraljevske trupe. Nije to naravno ni prvi takav sukob. Prije tog sukoba, slavilo se križarske borce koji su u Svetoj Zemlji ratovali s nevjernicima, koji su također primjenjivali drugačiju taktiku ratovanja nego europske feudalne vojske. Nakon Mongola prošlo je stoljeće i pol dok ponovo nije naišao suparnik koji je smatran posebnim. Još od teškog poraza na Nikopolju 1396., svi koji se bore protiv Osmanlija nose etiketu Božjih ratnika, a područja koja graniče s Osmanskim Carstvom časte se kao predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis). Dok nam je simbolika stradanja od Mongola ostala tek u narativnim izvorima i ispravama, križarski duh uzdizan u vrijeme prodora Osmanlija ostao nam je zapisan i u ikonografiji gotičkih svetišta u Međimurju.

 

Zoran Turk – kustos pripravnik Povijesnog odjela

(slika – invazija Mongola – Chronica Hungarorum, Iohannes de Thurocz)

Please like & share:

Article written by admin