Postupne promjene uzrokovane poznavanjem tehnoloških postupaka izrade željeznih predmeta, na jakim su temeljima kasnobrončanodobne kulture polja sa žarama utjecale na formiranje arheološkog razdoblja, koje je prema novo upotrebljavanoj kovini dobilo naziv željezno doba. Razvoj metalurgije željeza uvjetovao je nastanak novih, do tada nekorištenih oblika materijalne kulture, posebice vidljivih ne samo u proizvodnji opreme ratnika ili rekvizita za sprezanje konja, već i u oblikovanju keramike te funkcionalnih i ukrasnih dijelova nošnje. Promjene su nastale i u društvenim odnosima, jer je uspon rudarstva i trgovine ubrzao proces društvenog raslojavanja započet još tijekom brončanog doba te uvjetovao stvaranje vladajućega sloja ratnika i trgovaca. Njihovu moć i bogatstvo oslikavaju grobovi pod zemljanim humcima ili tumulima bogato opremljeni grobnim prilozima poput oružja, nakita, keramičkih posuda te konjske i konjaničke opreme. Učestalija su naselja smještena na strateškim visinskim položajima, iako su još uvijek najbrojnija nizinska naselja otvorenoga tipa.

Spomenute su novine na području gotovo čitave srednje i dijelu zapadne Europe uvjetovale formiranje nadregionalnoga kulturnog kompleksa koji je prema glasovitom nalazištu Hallstatt u Austriji nazvan halštatska kultura. Spomenuta je kulturna pojava obuhvaćala i sjevernu Hrvatsku, na području koje su egzistirale kulturne skupine (Dalj, Budinjak, Kaptol, Japodi, Kolapijani) poznate pod nazivom istočna halštatska kultura. Otvorenost i prohodnost Panonske nizine pogodovala je brzom protoku dobara i ideja, pa je tako sjeverna Hrvatska bila sjecište kulturnih utjecaja iz susjednog jugoistočnoalpskog i donjopodunavskog, ali i udaljenog balkanskog i kavkasko-pontskog prostora te iz visoko razvijenih mediteranskih centara – Grčke, Etrurije i Italije.

Starije željezno doba međimurskoga međuriječja trajalo je od sredine 9. stoljeća pr. Kr., a obilježila ga je kaptolska skupina istočne halštatske kulture. Njegova je početna faza ustanovljena nedavnim arheološkim iskopavanjima nalazišta Gorica u Goričanu, gdje su otkriveni ostatci naselja s poluukopanim objektima, datirani u sam početak starijega željeznog doba. Područje Goričana i njegove neposredne okolice ujedno čuva najvrjedniju stariježeljeznodobnu prapovijesnu baštinu Međimurja s nekoliko ubiciranih naseobinskih nalazišta te znamenitim grobljem ispod tumula na položajima Gmajna, Buci i Gorinka – najvećom poznatom stariježeljeznodobnom nekropolom grobnih humaka u Hrvatskoj.

Grobovi ispod tumula pripadali su višim slojevima zajednice. Imali su svrhu isticanja moći i položaja uglednih članova društva, kao primjerice ratnika te rodovskih ili plemenskih vođa. Grobni je ritual obuhvaćao spaljivanje pokojnika obučenog u nošnju i opremljenog osobnim predmetima te pohranjivanje njegovih ostataka u urnu, koja je potom polagana ili ukopavana u zemlju iznad koje je podignut humak. Grobu su prilagane keramičke posude u kojima se nalazila popudbina, ali i predmeti koje je pokojnik koristio za života te darovi za zagrobni život, kao primjerice, nakit, dijelovi nošnje, vojna oprema i oružje. Najčešće se radi o luksuznim predmetima koji potvrđuju trgovinu s udaljenim razvijenim središtima. Budući da je podizanje većih grobnih humaka bio je dugotrajan i zahtjevniji postupak, smatra se da je njihovu izgradnju provodila organizirana skupina ljudi, dok je u ceremonijalu pokopa vjerojatno sudjelovala cijela zajednica ili barem njezin znatan dio.

Spomenuta goričanska nekropola predstavlja jedinstvenu sliku dvadesetak dosad istraženih tumula s individualnim paljevinskim ukopima bez unutarnjih drvenih ili kamenih konstrukcija. Među nalazima dominiraju raznovrsni oblici keramičkih posuda, dok je u manjoj mjeri zastupljeno oružje i dijelovi nošnje. Keramika iz goričanskih tumula pokazuje visoku oblikovnu i tehnološku razinu. Brojne su posude premazane grafitom čime se postizao efekt metalnoga sjaja, zatim bojane crnom bojom na crvenoj podlozi, dekorirane motivima trokuta i spirala, kositrenim lamelama te plastičnim aplikacijama ptica i rogatih životinja.

Među arheološkim nalazima goričanske nekropole rijetkošću, oblikom i kvalitetom izrade ističe se grafitom oslikan askos ili vrč za piće. Osim svog posebnog oblika, goričanski askos ima dršku na kojoj je figura većega goveda u pratnji dva manja. Otkriven je u funkciji grobnoga priloga i datira u 7. stoljeće pr. Kr. Jedan je od samo desetak sličnih posuda s područja Panonske nizine i pripada najljepšim primjercima svojega vremena. Plastična aplikacija bika na ručki, nalikuje znamenitoj brončanoj figurici bika otkrivenoj u kneževskom grobu u Moravskoj, što govori o vrsnosti majstora modelara goričanskog askosa. Ovakve su posude zajedno sa šalicama za posluživanje činile komplete često korištene tijekom gozbovanja, na što upućuju njihovi učestali nalazi dokumentirani među inventarima ratničkih grobova.

Zoomorfna je plastika još od razdoblja brončanoga doba predstavljala ritualna, simbolična i magijska vjerovanja pretočena u umjetničko izražavanje, pa se tako plastični prikazi glava i tijela bika na keramičkim posudama u halštatskoj kulturi povezuju sa solarnim kultom, a pronalaženi su u značajnijim grobnim cjelinama po cijelom jugoistočnoalpskom području. Motiv se bika s obzirom na naglašenu važnost njegove plodnosti, povezuje sa štovanjem Sunca kao pokretačke snage u prirodi koja će nakon umiranja omogućiti ponovno rađanje. U grčkoj mitologiji bik se pojavljuje kao obličje koje poprimaju bogovi, ali i čudovišta. Dakle, s jedne strane kao simbol bogova predstavlja plodonosnu snagu Sunca, a s druge pak strane mračne sile koje donose uništenje i propast u podzemni svijet. Upravo zbog toga je bik smatran svetom životinjom kojom gospodare bogovi.

Halštatski je čovjek bio svjestan svoje podčinjenosti i ovisnosti o prirodi. Štovanje prirodnih sila o kojima je ovisio opstanak zajednice, bilo je iskonski usađeno vjerovanje naslijeđeno iz starijih prapovijesnih razdoblja. Goričanski askos prema tome sjedinjuje ideju plodnosti i rađanja, odnosno simbolizira život.

Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki