Svakodnevno prolazimo kraj kompleksa Staroga grada, tog impozantnog spomenika koji stoljećima oblikuje vizuru i identitet Čakovca. No koja se priča krije iza arhitekture njegova dvora? Nakon razdoblja obitelji Zrinski, osobito je važna barokna preobrazba kompleksa u 18. stoljeću za vrijeme vladavine češke obitelji Althann.

Car Karlo VI. darovao je 1719. godine Međimursko vlastelinstvo komorniku i grofu Michaelu Johannu III. Althannu (1679. –1722.) koji je zatekao dvor u iznimno lošem stanju. Zajedno sa suprugom Mariom Annom Josephom rođ. Pignatelli (1689. – 1740.), važnom pokroviteljicom umjetnosti i književnosti za Međimurje, odlučili su obnoviti čakovečki Stari grad. Kako je grof ubrzo umro, radove je dalje nastavio njegov sin Michael Johann IV. (1710. – 1738.) zajedno s majkom. U skladu s ukusom i potrebama naručitelja, preoblikovanje dvora bilo je usmjereno prema stvaranju reprezentativne i monumentalne barokne rezidencije.

Nakon završetka obnove 1743. godine obnovljena su gornja dva kata dvora, uređene su prostorije interijera (štukature na stropovima), oblikovala se privatna kapela sv. Jeronima na drugom katu te javna kapela sv. Franje Ksaverskoga na polukatu, podignut je novi toranj nad ulaznim bastionom, oblikovana su vanjska i dvorišna pročelja te je izgrađeno reprezentativno vanjsko barokno stubište. O izgledu nakon pregradnje svjedoče nacrti iz 1796. / 1797. godine Josepha Lippaya.

Iza prepoznatljivoga pročelja dvora stoji ime austrijskog arhitekta kojeg su Althanni angažirali - Antona Erharda Martinellija (1684. – 1747.), suradnika i suvremenika bečkog baroka J.E. Fischera von Erlacha. Kako je i njegov otac, Francesco Martinelli, bio važan u krugu plemićkih naručitelja, po preporuci i poznanstvu došlo je i do Erhardove narudžbe za obnovu Athannove rezidencije. Prema povijesnim navodima Martinellijev rad u Čakovcu se spominje već 1726. godine pri čemu se pretpostavlja da je obnova krenula nedugo nakon primopredaje novim vlasnicima.

Tako je renesansni fortifikacijski sklop u baroknom razdoblju dobio novi izgled s reprezentativnim pročeljem, kao odraz moći i estetskih potreba toga vremena. Monumentalnost je postignuta jasnom arhitektonskom raščlambom. Visoko prizemlje pročelja naglašeno je širokim horizontalnim trakama stilizirane rustike. Gornji dio pročelja odijeljeno je atikom u horizontali gdje dominira ritmično nizanje reda dorskih pilastara, koji se izmjenjuju s pravilno raspoređenim uokvirenim prozorima ma prvom katu. Iako su pilastri dominantni, riječ je plitkim arhitektonskim elementima. Rustikalnost površine u gornjem je dijelu stiliziranija i nije toliko linijski naglašena kao kod prizemlja pročelja. Krovni vijenac čine oštro geometrijski oblikovani kapiteli smješteni su u istoj razini s plastički oblikovanim natprozornicima drugoga kata. U središtu pročelja ističe se kameni klesani portal s balkonom iznad njega kao najsnažnije plastički oblikovan element pročelja. Bočne i začeljne strane eksterijera dvora su nešto jednostavnije, s plitkim lezenama umjesto pilastara u kojima je izostavljena stilizirana rustikalnost, kao i naglašena profilacija krovnog vijenca drugog kata. Ritam vanjskih pročelja nastavlja se i u unutarnjem dvorištu kroz monumentalne arkade u visini prizemlja i međukata s istaknutim zaglavnim kamenom u središtu, biforne (dvojne) prozore na dvije etaže te stubištem s baroknim balustrima (danas je na tom mjestu stilski jednostavnije stubište iz preinake u 19. stoljeću, lijevo do ulaza u Izložbeni salon).

Pravilnost raščlambe, jasno naglašene i gusto raspoređene vertikale i horizontale, plitki arhitektonski elementi, suzdržana dekorativnost te monumentalnost i reprezentativnost zajedno oblikuju arhitektonski izraz karakterističan za Martinellija kao dvorskog graditelja kasnobarokne arhitekture, pri čemu pojedini elementi već upućuju na postupno približavanje klasicističkoj estetici.

Prema istraživačima, stilska podudaranja u arhitekturi dvorišne strane mogu se vidjeti na nekim ranijim Martinellijevim rješenjima na području južne Češke. S druge strane, sličnost u tom naglašenom ritmičnom nizanju plitkih pilastra duž cijele vertikale pročelja vidljiva je na Leopoldinskom traktu u Hofburgu. Zbog takvih obilježja istraživači poput Anđele Horvat, Vladimira Markovića, Katarine Horvat Levaj i Dubravke Botice svrstavaju čakovečki dvor u stilski krug austrijsko-češkog, odnosno bečkog baroka. Iako se kompleks Staroga grada ponajprije povezuje s obitelji Zrinski, za današnji arhitektonski izgled dvora ključnu ulogu imala je obitelj Althann, čijom je obnovom u 18. stoljeću dvor dobio svoju prepoznatljivost.

Tajana Vidović, viša kustosica