Postoje vještine koje se ne uče iz knjiga nego se nasljeđuju pogledom, dodirom i ljubavlju prema onome što su stvarale generacije prije nas. Jedna od njih je i izrada cvijeća od papira, vještina koju zovemo kinč. Papirnato je cvijeće nekada bilo jedini ukras na svadbama i drugim slavljima, krasilo je domove, a danas čuva uspomenu na prošla vremena i ljude. Čuva ih i Nada Tomašek iz Dekanovca koja ljubav prema kinču pretvara u stotine tisuća šarenih latica. Osim toga, nesebično širi svoju ljubav i znanje na mlađe generacije.

Kako ste se i kada zaljubili u kinč?

Moja mama, Marija Tratnjak izrađivala je kinč, iako se tada time nije bavila svaka žena u selu, ona je bila jedna od rijetkih. Radile su se svatovske jabuke, vjenčani buketi i drugi ukrasi. Dok je ona radila, mi djeca smo se uglavnom igrali s komadićima papira, ostatcima. Svi smo bili u istoj kući, a na stolu su uvijek bili papiri, žica, ružice pa smo mi djeca to usvajala, vjerojatno i nesvjesno. Nije to bilo posebno učenje, nego nešto što je bilo dio svakodnevice. Sve je to dugo bilo dio mojega djetinjstva, ali sam se izradom ozbiljnije počela baviti tek kada sam otišla u mirovinu. Ustvari, kada se udavala moja najstarija unuka Nikolina, poželjela je da joj moja mama napravi svatovsku jabuku. Mama je tada već imala oko 90 godina i ruke joj više nisu dopuštale da radi kao nekada. Tada sam rekla da ću se ja u tome okušati. Rekla sam mami da mi pokaže kako se to radi. Pokazala mi je koliko je mogla i kada sam sama počela izrađivati, jednostavno mi je krenulo. Tada sam se stvarno zaljubila u taj rad, dakle nakon podosta godina. S obzirom na to da mi je dobro išlo, počela sam i sama nešto osmišljavati, isprobavati i izmišljati nove oblike. Tako je sve krenulo.

Kada ste bili djevojčica, kako se tada gledalo na te ukrase? Što je kinč značio u svakodnevnom životu?

Tada se to nije zvalo kinč. Govorilo se da su to ruže od papira. Riječ kinč došla je poslije, kada se ta tradicija počela više širiti, a to je zapravo mađarska riječ koja znači blago. Papirnati ukrasi bili su obavezni na svakoj svadbi, mladenka je imala takav buket od papirnatih ruža, izrađivale su se kitice za svatove i drugi ukrasi. Kada se nekamo išlo u goste, znalo se napraviti i cvijeće od papira za poklon. Tada nije bilo cvjećarnica kao danas, a svadbe su se često održavale zimi, kada nije bilo svježeg cvijeća. Zato su papirnati ukrasi imali posebno mjesto. Svadbe su se održavale u kućama, sav namještaj se maknuo, čak smo ga susjedima znali odnijeti, a prostor se uređivao za svadbu.

Koliko je vremena bilo potrebno za izradu ukrasa za jednu svadbu?

To se naručivalo unaprijed i radilo se danima. Posebno zimi, kada su se održavale svadbe. Trebalo je napraviti buket, kitice za svatove i sve ostale ukrase kojima se uređivao prostor. Time se moglo zaraditi, ali ne novac, za svoj rad bi zauzvrat dobila neku drugu uslugu, možda rakiju i tak. Tako se nekada pomagalo, uzvraćala se usluga, pomagali smo jedni drugima.

Osim svadbi, za koje su se još prigode izrađivali papirnati ukrasi?

Za Uskrs i Božić izrađivali su se ukrasi za lampe, srčeka za zidove i ukrasi za raspela, to je imala gotovo svaka kuća. Oni su se redovito obnavljali, gotovo svake godine, jer se nekada u kućama ložilo i papir se prljao. Danas je to nešto drukčije jer je papir puno kvalitetniji, čvršći i postojaniji, pa i ukrasi mogu trajati mnogo dulje. Nekadašnji papir bio je tanak i s njim je bilo puno teže raditi.

Koliko je zahtjevno izraditi jednu papirnatu ružicu?

Meni to nije teško, ali na radionicama odmah vidim kome ide, a kome ne. Vidim po tome kako netko primi papir u ruke i kako ga oblikuje. Neki imaju spretnije ruke, a nekima je potrebno više vremena. Prije svega potrebni su ljubav i upornost. Jednom sam donijela pravi cvijet izvana i željela sam napraviti papirnati koji će izgledati isto kao pravi i toliko sam dugo radila dok nisam bila zadovoljna. Kad nisam bila zadovoljna, rastavila sa ga i ponovo radila. Ako nešto voliš, neće ti biti teško pokušavati dok ne postigneš ono što želiš. Ipak, ne mora svaki cvijet biti potpuno jednak pravome, ali volim kad ima poveznicu s prirodom. Znam raditi i nešto što si zamislim, a kad imam zadanu temu, onda joj se prilagodim. Primjerice, kada je tema za festival bila cvijeće u polju i kruh u košari, pripremili smo domaći kruh, slaninu i pekmez od šljiva, a ja sam izrađivala poljsko cvijeće. Radila sam makove, tratinčice i drugo cvijeće koje možemo pronaći u polju, na livadi ili u vrtu.

Kada ste u već zrelim godinama uzeli krep-papir u ruke, počeli ste razvijati i vlastite tehnike?

Jesam, puno toga svojega sam unijela, ali ostale su osnove. Važno mi je sačuvati način na koji su se nekada izrađivali svatovski buketi i tradicionalni ukrasi, odnosno stare mustre koje želim sačuvati i prezentirati. Tehnika je u osnovi ista, samo je danas sve malo modernije i drukčije. Papir je kvalitetniji, boje su postojanije, a i lakše je raditi nego što je bilo nekada. Osim toga počela sam koristiti i neke druge materijale, primjerice u vinogradu smo koristili one vezice pa sam pomislila da ih mogu koristiti i pri izradi cvijeća. Volim isprobavati nove mogućnosti, ali pritom nastojim sačuvati poveznicu s tradicijom. Ne bih, primjerice, koristila plastiku, a i važno mi je da to ostane ručni rad.

Kako izgleda Vaš kreativni proces? Trebate li se posebno pripremati prije nego što počnete raditi?

Sjednem za stol, uzmem škare, papir i žicu i počnem raditi, jedino što moram znati je što želim napraviti i koje boje trebam. To je uglavnom sve. Ne trebam nikakvu posebnu mašinu, iako se ljudi ponekad šale da je sigurno imam. Moja mašina su moje ruke. Radim svaki dan, a posebno navečer, primjerice dok muž gleda utakmicu ja se bavim izradom cvijeća. Dok radim razmišljam samo o onome što izrađujem i ne mislim na ništa drugo. Brzo radim. Dogodi se da u jednoj večeri napravim i pet većih cvjetova. Kada nešto uspije onako kako sam zamislila, sretna sam i zadovoljna.

Je li Vam se ikada dogodilo da neki rad niste uspjeli dovršiti ili da Vam je nešto bilo posebno zahtjevno?

Ne mogu reći da mi se dogodilo da nešto nisam uspjela napraviti. Jako sam uporna pa kad nešto zamislim, radit ću to toliko dugo dok ne uspijem. Jedan od zahtjevnijih radova bila je velika kugla promjera čak tri metra. Bila je toliko velika da sam je morala spajati u garaži jer nije mogla proći kroz vrata. Ali i ona je na kraju bila gotova. Morala je uspjeti!

Koliko danas sudjelujete na radionicama i izložbama?

Danas nešto manje nego prije, ali i dalje sudjelujem kada me pozovu. Bila sam na različitim izložbama i radionicama, primjerice u Vratišincu, Dekanovcu i Bajkovitoj šumi. Članica sam Udruge umirovljenika Domašinec i sudjelujem u njezinim aktivnostima. Imamo druženja, izložbe i radionice, a lijepo je i kada se okupljamo s drugim udrugama i razmjenjujemo iskustva. Takva druženja puno znače jer učimo jedni od drugih. Netko možda neku tehniku radi malo drukčije ili jednostavnije pa si međusobno prenosimo znanje. Dogodi se i da drugi preuzmu moje mustre, odnosno način oblikovanja i slaganja cvjetova.

Spomenuli ste radionice u školama. Imaju li mladi interesa za izradu kinča?

Imaju, i to me jako veseli. Održavala sam radionice u školama, udrugama i na različitim događanjima. Sjećam se jedne radionice u Ekonomskoj školi, neposredno prije Božića. Jedna se djevojka toliko zainteresirala da je rekla kako će tijekom cijelih školskih praznika izrađivati papirnato cvijeće. Vidjela sam da joj ide, da je spretna i da joj se to stvarno sviđa. Dogodilo se i nešto što me posebno iznenadilo i razveselilo. U Gimnaziji Josip Slavenski su na jednoj radionici radili dječaci, a djevojke nešto manje, i još su k tome jako dobro radili. Imam i male susjede koje učim. Sada su četvrti razred osnovne škole i dolaze k meni kako bi naučile izrađivati kinč.

Mislite li da bi trebalo sustavnije organizirati radionice u školama kako bi se ta vještina prenijela novim generacijama?

Mislim da bi to bilo jako dobro. Mi koje se danas bavimo izradom kinča uglavnom smo starije žene. Ne znamo što nam donose godine i koliko ćemo još moći raditi. Zato bi bilo važno da se znanje prenosi na mlađe, da netko nauči i nastavi dalje. Radionice su dobar način da se djeca i mladi upoznaju s tom vještinom. Možda se netko zainteresira, zaljubi u izradu i nastavi se time baviti.

Kinč je zaštićeno nematerijalno kulturno dobro. Koliko Vam osobno znači ta zaštita i prepoznavanje njegove vrijednosti?

Meni to puno znači jer sam i sama dio te tradicije. Čini mi se da su ljudi počeli sve više prepoznavati njezinu vrijednost. To primjećujem po posjećenosti izložbi i zanimanju za ono što izrađujemo. Ljudi se dive našim radovima i često čujemo lijepe komentare. Još nisam doživjela da netko nešto posebno kritizira. Uglavnom su reakcije vrlo pozitivne.

Što je prema Vašem mišljenju najveća vrijednost kinča?

Ručni rad i unikatnost. Svaka je ruža unikatna, čak i kad netko drugi izrađuje istu takvu ružu, ona neće biti potpuno jednaka mojoj. Svaka osoba ima svoj način rada i svaka ruža nosi nešto posebno. Upravo je u tome njezina vrijednost.

Što biste voljeli da ostane iza Vas i Vašeg rada?

Mislim da će nešto sigurno ostati. Ostat će radovi u Muzeju Međimurja Čakovec, u knjigama, na izložbama i radionicama. Ostat će i ljudi koje sam naučila izrađivati kinč. Oni su zahvalni na prenesenom znanju i to mi puno znači. Ne radim to radi novca, nego zbog vlastitog zadovoljstva. Drago mi je što se ta tradicija širi i što vidim da sve više ljudi pokazuje interes. Voljela bih da se nastavi širiti i dalje. Na izložbama se susrećemo s drugim udrugama, razmjenjujemo iskustva i upoznajemo nove načine rada. To je posebno lijepo jer uvijek možemo nešto novo naučiti, ali i drugima prenijeti ono što sami znamo.

Primjećujete li da se kinč ponovno vraća i u suvremene običaje, primjerice na svadbama?

Da, svakako. Najviše radim svatovske jabuke i primjećujem da ih ljudi ponovno sve češće naručuju. Jedno vrijeme nisu bile toliko tražene, a sada se ponovno vraćaju u modu. Rijetko koja svadba prođe bez njih. Radila sam i mladencima veliko srce, a jednoj mladenki iz Male Subotice izradila sam gotovo sve za svadbu, buket, ukras za kosu i aranžmane za stolove. Sve je bilo u narančastoj boji, što mi je u početku bilo neobično, ali na kraju je izgledalo prekrasno. Držala sam se želje mladenke i nastojala sve prilagoditi njezinoj zamisli.

Danas nam je cvijeće dostupno na svakom koraku, no može li ono zamijeniti ručno izrađeni kinč?

Ne može ga u potpunosti zamijeniti. Meni je puno vrjednije kada nešto sama napravim. Primjerice, za groblje već godinama ne kupujem gotove aranžmane, nego ih sama izrađujem. Kada nešto izblijedi, jednostavno dodam novo cvijeće. Kada sama izrađujem aranžman, razmišljam i o tome kome je namijenjen. Uložim svoj trud i vrijeme. Kada kupim gotov aranžman, nisam sudjelovala u njegovom nastanku, zato mi je ručni rad posebno vrijedan.

Kada biste mlađim generacijama mogli prenijeti samo jednu poruku o kinču, što biste im poručili?

Da kinč nije kič, nego cvijeće koje ne vene i koje traje. To je ručni rad, a svaki je komad unikatan. Upravo je u tome njegova vrijednost.

Nadu Tomašek s ponosom predstavljamo kao jednu od naših reprezentativnih međimurskih nositeljica vještine. Baština nisu samo predmeti u muzejima, već i ljudi koji je proizvode. U Muzeju Međimurja Čakovec brinemo da ne ostanu zaboravljeni.

Kroz serijal razgovora odlučili smo zapisati priče naših poznatih nositelja vještina i otkriti male tajne zanata i njihovog osobnog životnog puta.