Mjesto održavanja: Izložbeni salon Muzeja Međimurja Čakovec
Trajanje izložbe: 27.5. – 26.6.2022.
Otvorenje: petak, 27.5.2022. u 19,00 h

Željko Lesar rođen je 1961. u Čakovcu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a zatim se upisao na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je na slikarskom odjelu u klasi prof. Vasilija Josipa Jordana 1985. Djeluje kao samostalni umjetnik. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Izlagao je na pedesetak samostalnih i više skupnih izložbi. Živi i stvara u Zagrebu.

Lesarova slikarska preobrazba

Kontinuiranom produkcijom Željko Lesar izgrađivao je vlastiti likovni izraz čija se obilježja prepoznaju u tradicijskim slikarskim premisama na kojima je kroz minulo razdoblje dosljedno razgrađivao svoje velike tematske preokupacije, najčešće, i najviše, motive ženskog akta i ptica. Kad navodim činjenicu kontinuiteta time nastojim skrenuti pozornost da je Lesar svojim samostalnim izložbama upoznavao kritiku i kulturnu javnost sa svojim djelom u njegovim stvaralačkim preobrazbama koje čitamo postavljenim u relevantnim izložbenim prostorima.

Te su preobrazbe na dosljedno koncipiranoj tradicijskoj matrici izražavale nove likovne vrijednosti utemeljene na vrsnom crtačkom umijeću i kultiviranom slikarskom postupku. Stoga se u suvremenoj hrvatskoj likovnoj produkciji Lesarov slikarski i crtački opus razaznaje kao zasebna dionica u kontekstu onih velikih prethodnika koji su utemeljili postmodernistički koncept kojega i sam baštini kao svoje stvaralačko načelo. U razmatranju slikareva dosadašnjega priloga suvremenoj likovnoj produkciji osvrćem se na tradicijski kontekst jer nastojim podvući činjenicu da je Lesar legitimni baštinik upravo tih vrijednosti unutar kojih se usustavljuje i njegovo slikarsko djelo.

Naglašavanje činjenica kontinuiteta i konteksta u raščlambi Lesarova djela važno je i zato što se ono prepoznaje upravo kroz temporalnu i stvaralačku odrednicu. Prva, po tome, jer kazuje da slikar koncipira djelo na golemom tradicijskom naslijeđu, a, druga, jer otkrivamo njegovu interpretaciju tradicijskih vrijednosti u kojima prepoznajemo slikareva autorska obilježja. Iz rečenoga može se ustvrditi da je Lesar svoj stvaralački put trasirao na onim tradicijskim vrijednostima koje su u samom temelju velike europske slikarske baštine kao onaj plodni humus iz kojega su izrasli i najvažniji opusi utemeljitelja moderne i suvremene umjetnosti. Upravo su oni svojim djelom tradicijski medij slike i crteža u multimedijalnom kontekstu obnoviteljskim zamahom reanimirali i aktualizirali te osnažili svojom stvaralačkom energijom u neprolazan slikarski medij. Nije, dakle, zbrisan sa scene, unatoč činjenici što je prodorom novih medija potisnut, i nije više dominantan likovni medij, ali, ipak, sam je medij, i motiv, te stilsko određenje vitalan čimbenik u suvremenoj produkciji.

Pokazuje se u djelima brojnih suvremenih umjetnika na svim meridijanima obnovljeni interes za tradicijskim medijima i motivima, poglavito za crtežom i motivima figuralne provenijencije. Na ovaj preokret u suvremenoj likovnoj produkciji skreće pozornost Jean Clair:“ Činjenica da problem figuracije ponovno zaokuplja duhove i da je prikaz jabuke na stolu sedamdesetih godina za mnoge umjetnike ponovno postao tako velika hrabrost kao što je, desetih godina, bilo prikazivanje zahodske školjke na izložbi, može se shvatiti i kao reakcija na vizualni puritizam nametnut minimalnom, analitičkom ili konceptualnom umjetnošću.“ Upravo u ovom kontekstu može se čitati i novi ciklus slika Željka Lesara kojega je pokrio indikativnim naslovom: Arhajski torzo. Naime, slikar podcrtava samim naslovom značenjsku odrednicu ciklusa kazujući da usustavljuje dosadašnju vlastitu produkciju na istoj temi i u istom slikarsko/crtačkom postupku. Podvlači tradicijsku sastavnicu novoga ciklusa na čijim je premisama koncipirao i dosadašnju vlastitu produkciju koju u ovoj seriji radova inventivno produbljuje dobro znanom crtačkom vještinom i većem unosom boje, gdjekad, i po cijeloj površini naglašavajući njezinu značenjsku vrijednost. Ova pikturalna komponenta nije potisnula crtu, naprotiv, osnažila je njezinu elementarnost crtačkom vještinom zaokružujući formu u cjelovito likovno djelo u kojemu čitamo jasne otiske Lesareve autorske osobnosti. Čini se da crtač ne baštini samo veliko europsko crtačko iskustvo nego da znalački tangira i dalekoistočno, poglavito, ono kineske i japanske provenijencije. Serijom novih radova u ciklusu Arhajski torzo Željko Lesar nedvojbeno učvršćuje svoju stvaralačku individualnost na postmodernističkim premisama kojima je znalački asimilirao tradicijske vrijednosti. Valja kazati da sam proces asimilacije tih vrijednosti slikar ne razvija u ovom ciklusu njihovim ponavljanjem, nego obnavljanjem, to jest, inventivnom preobrazbom stvara nove vrijednosti u starom mediju i vječnom motivu koje snažno emaniraju vitalnom likovnom izražajnošću.

Milan Bešlić