U Večernjem listu nedavno je objavljen zanimljiv, provokativan i pomalo prosvjednički tekst pod naslovom: „Zašto svi znamo tko je Dara Bubamara, a ne znamo tko je Gusti Draksar?“

Autor teksta, istaknuti književni kritičar Večernjega lista, urednik i publicist, Denis Derk, rođeni Čakovčanin, nakratko se osvrnuo na začudnu pojavu da prosječan Hrvat zna puno više o kojekakvim Darama Bubamarama, Karleušama i drugim srpskim „umjetnicama“ sumnjivoga morala i „umjetničkog opusa“ nego o svojim vlastitim sugrađanima i sunarodnjacima, čije stvaralačko nadahnuće u svakom pogledu natkriljuje kvaziumjetničke „veličine“ iz nama susjedne strane države. Derk za to krivi „uhljebničke i duboko nekulturne takozvane kulturne politike koje Hrvatskom drmaju već dulje od trideset godina i imaju monopol na novac, istinu, medije, obrazovanje, domoljublje i kadroviranje“.

Dakle, Denis Derk se u spomenutom tekstu čudi kako je hrvatska estrada, koju nažalost dobrim dijelom kreiraju mediji i interesne skupine, zanemarila i marginalizirala zacijelo najboljeg i najduhovnijeg interpretatora međimurske popijevke, Gustija Draksara (Augusta Petrovića), dok nam s druge strane besramno nameće jednu posve neprihvatljivu glazbenu (ne)kulturu. Zanimljivo je da u svemu tome čak i velik broj običnih ljudi, pa i onih s intelektualnim pedigreom, vidi samo stvar „glazbenog ukusa“. Rijetko se tko o tome usudi prozboriti kritički, kao što je to učinio Denis Derk.

No, ima li to ikakve veze s naslovom koji najavljuje jednu muzejsku izložbu? Ima. Naime, kad smo već u pogledu popularne glazbe preplavljeni tuđim utjecajem nedvojbeno sumnjive kvalitete, nisu li onda domaći lokalni kulturni projekti tipa Umjetničke kolonije u Štrigovi dobrodošla i hvalevrijedna protuteža zabludjelim, ali moćnim domaćim medijima i, kako bi rekao Denis Derk „uhljebničke i duboko nekulturne kulturne politike koja Hrvatskom drma već nekoliko desetljeća“ čiji su jedan od najvidljivijih dosega – cajki. S druge strane imamo mala, u javnom prostoru gotovo neprimjetna lokalna događanja s vrhunskim kulturnim izvedbama, koja zaslužuju neusporedivo više publiciteta. Zato Štrigovčanima svaka čast jer pružaju nadu da naša kulturna baština i vrhunski umjetnički ukus nisu prepušteni zakulisnim igrama onih koje zanima samo novac.

Ovih dana Štrigova je s još dvjema lokacijama unutar Kolonije (Muzej Međimurja Čakovec i Zmajev vrt u Železnoj Gori) bila svjetla točka, usudio bih se reći, ne samo lokalne međimurske, nego i hrvatske kulture. Manifestacija je otvorena u Muzeju Međimurja Čakovec u četvrtak 29. lipnja 2023. godine, izložbom umjetničkih fotografija pod nazivom „Slika u slici“, zagrebačkih dečki: scenografa Žorža Draušnika i fotografa Mire Martinića. Kako je tema ovogodišnje, 13. Kolonije, bila suradnja među umjetnicima na istim projektima, spomenuti su prijatelji i suradnici saželi svoja područja umjetničkoga interesa u nadasve zanimljiv spoj fotografije i scenografije s trinaest različitih kazališnih predstava. Goste i posjetitelje pozdravila je ravnateljica MMČ-a Maša Hrustek Sobočan, tekst kustosice izložbe Dunje Horvat Weitner o opusu dvojice umjetnika te o samom čakovečkom postavu pročitao je Dejan Buvač, a svoje viđenje izrekli su i Žorž Draušnik i Miro Martinić. Izložbu, odnosno ovogodišnju manifestaciju 13. štrigovske umjetničke kolonije otvorio je načelnik Općine Štrigova Stanislav Rebernik.

Sljedećega dana Kolonija se preselila u Železnu Goru, popularan Zmajev vrt obitelji Valkaj gdje je u gotovo bajkovitom ambijentu održan koncert pod nazivom Amadeus u Zmajevom vrtu (Tamara Ivaniš, Emilia Rukavina, Emanuel Tomljenović, Grga Peroš, Lucija Spevec, dirigent Matija Fortuna i Orkestar mladih glazbenika). Crkva sv. Jeronima u Štrigovi neizostavna je destinacija za istinska umjetnička događanja, pa je u subotu bila domaćin koncerta violinistice Eve Šulić i pijanista Davida Vukovića, a u nedjelju violončelistice Monike Leskovar i pijanista Martina Filjaka. Izložbu fotografija Mire Martinića i Žorža Draušnika priredio je i Državni arhiv u Štrigovi, na kojeg se kad je u pitanju kultura, može u svakom trenutku računati, bilo kao na inicijatora događanja, bilo kao suradnika, bilo kao ustanovu koja osigurava prostor.

Sve u svemu, na našoj lokalnoj kulturnoj sceni nije, osobito u ljetnim mjesecima, sve tako crno. Najviše pak nas može veseliti činjenica da „uhljebniča kulturna politika“ koja nam se servira iz naizgled svemoćnoga medijskog prostora i raznih interesnih grupa, možda jest glasna, ali ju, kao što vidimo na primjeru Štrigove, mogu nadglasati nepretenciozne, ali nažalost ne i toliko eksponirane, lokalne priredbe. Čak i kad ih se promatra s „uzvišenog“ nacionalnog vidikovca. Stoga Gusti Draksar može počivati u miru: nije trčao za popularnošću, mediji i menadžeri nisu ga zanimali, a novac je sam od njega bježao. Gusti je pjevao iz inata. Iz duše.

Zlatko Bacinger