Prethodnim tekstom o kulturno-povijesnim zbirkama skrenuli smo pažnju da muzejski predmeti svoju kulturnu egzistenciju unutar čuvaonica još uvijek održavaju. U tom moru raznolikosti umjetničkih predmeta, danas ćemo popularizirati predmet koji mnogi čuvate u svojim domovima, a najviše su ga voljele naše prabake, bake, mame...

Pripada Zbirci industrijskih predmeta i metala čija robusnost u nazivu krije zanimljive kućanske i tekstilne uporabne predmete industrijske produkcije. S brojkom preko 320, čine je predmeti od kovanog željeza (alati, fragmenti ograda, gradski držači cimera i natpisa) i metala (svijećnjaci, ključevi, brave), industrijski predmeti (šivaće mašine, radio prijemnici, gramofoni, gramofonske ploče, pegle, štednjaci). Riječ je o jednom sinonimu za šivanje - SINGERICI šivaćoj mašini popularno nazivanoj vjernoj prijateljici svih žena. Upravo uoči dana žena, nametnula se njezina popularnost i činjenica da predmet, za sada, nije nikada bio izložen javnosti kroz izložbenu interpretaciju.

Njen povijesni razvoj seže u davnu 1790. godinu kada je prvi šivaći stroj izumio Britanac Thomas Saint 1790. godine, namijenjen za šivanje kože i platna i to uglavnom na čizmama. Gotovo 100 godina kasnije, tek 1830. godine francuski krojač Thimonnier osmislio je prvu praktičnu šivaću mašinu koja je koristila iglu s ivicom na vrhu kuke, poput igle za vezenje. Takav princip rada izazvao je veliku inovaciju jer manualno šivanje deblje kože i tvrdih, čvrstih tkanina zahtijevao je veliki napor. Ipak, prava evolucija dogodila se 1851. godine kada je Isaac Merritt Singer patentirao prvi šivaći stroj s tzv. tvrdom rukom. Patentom Singer osnovao je tvrtku u New Yorku koja je do 1860. postala najveći svjetski proizvođač šivaćih strojeva. Broj i model proizvedenih singerica kraja 19. i početka 20. stoljeća je zaista enorman, a tome svjedoči i proširenje proizvodnje na europsko tržište. Svaki model ima svoj serijski broj koji može biti u tri oblika: samo broj, slovo i broj (oni su najčešći te označavaju prvih pedeset godina proizvodnje), te dvije slovne oznake i broj prema kojem se detektira mjesto i godine proizvodnje. Prvi šivaći strojevi koristili su tehnologiju vibrating shuttle. Kod igle za šivače mašine treba znati na osnovu kojih parametara se određuje dimenzija igle, a time i preciznost kod korištenja.

Popularno nazvana singerica uselila se u mnoge obiteljske domove, pa je tako i naš muzejski primjerak do 1999. godine obitavao kod jedne obitelji iz Preloga kada je poklonjen Muzeju. Ispod drvenog poklopca sedlastog oblika, na postolju od lijevanog željeza, krije se šivači stroj koji je pričvršćen na drvenu radnu ploču uz koju je ladica za spremanje uporabnih šivaćih predmeta. Donji metalni dio konstrukcije vitičastih prepleta čini par nogara, papučica za pokretanje i poprečna prečka koja ističe slova proizvođača - SINGER. Na bočnim stranama postolja nalaze se ovalne pločice s detaljnijim informacijama tvornice. Oplošje šivače mašine izliveno od metala ima minuciozno izvedene biljne motive u zlatnoj boji te ornamente u obliku meandra s istaknutom slikom lava s krilima unutar kruga. Uz nju, nalazi se veći metalni kotač za manualno korištenje. Prema serijskom broju, singerica muzejskog fundusa modela 27, proizvedena je u gradu Clydebank u Škotskoj 1876. godine.

Prisutnost i postojanje šivaćih mašina vraća nas u doba brze mode i masovne proizvodnje kada su one bile simbol modernog domaćinstva i kada je posjedovanje šivaće mašine značilo kreativnu slobodu i samostalnost, bilo kad je riječ o nekim preinakama, dodatcima ili popravku odjeće. Korištenje šivaćih mašina govori o modnoj osviještenosti, trendu, razvijanju vještina šivanja, pa i općenito razvoj u tekstilnom i metalnom segmentu. Ovaj moćni oslonac i saveznik u šivanju često je slovio i kao miraz tadašnjih udavača.

Pojam starih singerica, pa i njeno korištenje na našim su prostorima danas pomalo zamrli, a mlađim generacija gotovo i nepoznanica. Neke obitavaju ''odbačene'' na tavanima mnogih kuća, iako se one često mogu vidjeti u mnogim suvremenim prostorima, domovima kao dekorativna reminiscencija na nekadašnju reputaciju u industriji. Mnogi posežu i za restauracijom te tako udahnjuju novi život starim singericama, mijenjajući im prvotnu namjenu. Zanimljivo je da ljude danas zapravo privlači njihovo postolje te ga često koriste kao konzole za pomoćne stoliće ili slično, a mašine odbace. I nekako nam se nameće pitanje, ima li još zlatnih ruku koje svoje singerice i danas koriste prakticirajući i poštujući njezin princip rada? Koliko modela singerica se skriva na obiteljskim tavanima u Međimurju? U skoroj budućnosti kroz izložbenu djelatnost ova tema će se svakako istražiti.

I za kraj, na prvi pogled monumentalnost i stilsko oblikovanje zapravo sakriva, a umijeće šivanja i konačni materijalni produkt otkrivaju žensku snagu, diskreciju i eleganciju. Fraza “radi kao singerica” označava da je nešto kvalitetno, besprijekorno i pouzdano, baš kao sve čega se žena uhvati. Stoga, sretan nam dan žena!

Tajana Vidović, kustosica kulturno-povijesnih zbirki