Nakon što je Sigismund Luksemburški na Krvavom saboru križevačkom pobio predstavnike obitelji Lacković, posjed Međimurja pravno gledano pao je u njegove ruke. Dugo je međimurska historiografija zabunom kao sljedeće vlasteline navodila Kaniške, međutim, oni su dobili tek posjede Stjepana Lackovića od Simontornye, istoimenog nećaka međimurskog Lackovića. Dva mjeseca nakon što je nagradio Kaniške posjedima Stjepana od Simontornye, kralj je zamijenio Međimurje s nekim posjedima u Budimu, koje su držali sinovi Konye, Franko, bivši erdeljski vojvoda (1393.-1395.), i brat mu Šimun. Riječ je o obitelji Sečenji (mađ. Szécsényi). Znameniti je Konya bio sin još znamenitijeg Tome Sečenjija, koji je odigrao ključnu ulogu u smirivanju strasti u Erdelju tijekom građanskog rata u vrijeme kralja Karla Roberta. Zahvaljujući podršci kralju, postao je erdeljski vojvoda 1321. i ostao na toj poziciji 21 godinu, nakon čega je privatiziraju Lackovići. Po smrti kralja Karla Roberta, Toma Sečenji bio je jedan od vodećih zemljoposjednika na tlu Ugarske. Umire kao kraljevski sudac 1354. Njegov sin Nikola, nadimka Konya, također je obnašao razne funkcije i na koncu umro kao ban Hrvatske godine 1368. Sečenjiji su se također bračno vezali uz grofove Iločke i gornjelendavske Sečije. U vrijeme Sigismunda, dok mnoge obitelji riskiraju opstanak, pa i život u otvorenim suprotstavljanjima kralju, Sečenjiji očito znaju prepoznati trenutak za novi uspon među vodeće obitelji Kraljevstva, pa tako Franko i Šimun vrše ugledne dužnosti i vraćaju titulu vojvode Erdelja u obitelj. Osim toga, dobili su, u to vrijeme, jedan od poželjnijih posjeda u Kraljevstvu, rezerviran za ljude od visokog kraljeva povjerenja, posjed između Mure i Drave. Nismo sigurni kada su ga uspjeli izgubiti, možda im na koncu ni nije dan u trajno vlasništvo, već samo na upravljanje, ali definitivno ga nisu izgubili zbog nevjere, pošto su, za razliku od Kaniških, oni ostali na strani kralja i tijekom krizne 1401. godine. Stoga nije čudno da Šimuna godine 1408. vidimo i u osnivačkoj povelji Zmajskoga viteškog reda.

Redoslijed nabrajanja važnih ljudi Kraljevstva nudi i uvid u svojevrsni društveni status i još važnije, status u očima kralja, pa možemo primijetiti da su u toj eliti Kraljevstva Sečenjiji negdje u sredini. Primijetit ćemo također da su na visokom drugom mjestu grofovi Celjski, čiji strelovit uspon počinje upravo u vrijeme Sigismunda i upravo će oni biti sljedeći gospodari Međimurja. Sečenjiji su sa Sigismundom ostali u dobrim odnosima sve do 1424., kada je Nikola od Salga, sin Šimunov, bio optužen za nelegalno kovanje novca. Kralj je u strašnoj osveti sravnio njegov dvorac za zemljom i konfiscirao mu čitav patrimonij. Ono što je nama posebno interesantno jesu rezultati genealoških istraživanja koji pokazuju da Sečenjiji vjerojatno potječu od Kačića, staroga hrvatskog roda koji povijest pamti po gusarenju. Ti su Kačići, zadobivši milost Andrije II. u vrijeme njegova hercegovanja i čestih sukoba s bratom Emerikom, kao vjerni njegovi sljedbenici nagrađeni posjedima na sjeveru, kao i uglednim pozicijama. Upravo na početku 13. se stoljeća javljaju Kačići na tlu Ugarske, a da su bili strano plemstvo, vjerojatno bi ih spominjao i Simon de Keza. Primjetna su također neka zajednička imena kod ugarskih i omiških Kačića. No, do vremena njihova kratkog boravka u Međimurju oni su već usvojili novi identitet te se imenovali po posjedu stečenom u Ugarskoj, a jesu li do tada posve prekinuli i veze sa svojim omiškim precima valja tek istražiti. Vjerujemo da bi informacija o potomcima starog hrvatskog plemićkog roda kao gospodarima Međimurja posebno obradovala i Rudolfa Horvata, tvorca prve monografije o Međimurju.

(izvor: Zoran Turk – Srednjovjekovno plemstvo Međimurja)

Zoran Turk, kustos-pripravnik