Prošli je put objašnjeno kako su Šubići zahvaljujući spretnoj politici, ali i nestabilnosti na ugarskom prijestolju, svojem rodu osigurali priličnu autonomiju, a sada ćemo saznati i kako je pokušaj stjecanja krune na koncu i prošao. Nakon što je knez Pavao Šubić osigurao sinu Mladenu II. prilično čvrstu vlast nad cijelom Hrvatskom, Bosnom, Humom i dalmatinskim gradovima, baš kao i prilično pristojne odnose sa svježe uspostavljenom dinastijom Anžuvinaca, čiju je rođakinju Helenu na koncu Mladen i oženio te se tako direktno povezao s kraljevskim lozama, uslijedilo je ključno razdoblje za potvrđivanje moći Šubića. Evidentno je da je on bio osoba koja je kontrolirala priličan teritorij i bila povezana s vrlo moćnim obiteljima, pa je sasvim očekivano i da čitavo vrijeme nailazi na poteškoće. Jedan od nastalih problema bio je i pitanje prevlasti nad gradom Zadrom, gdje je čini se Venecija na kraju bila uspješnija, a zabilježeni su i problemi u Trogiru, kao i mogući problemi na području Huma i Bosne. Iako su Šubići odigrali ulogu kod samog dolaska Anžuvinaca na vlast, pa ih čak vidimo i u zajedničkom savezu s kraljem Karlom Robertom protiv raškog kralja Uroša II. Milutina, ne trebamo se zavaravati idejom da bilo koji kralj u bilo kojem trenutku s naklonošću gleda na pretjeranu autonomiju nekog od svojih velikaša. Karlo Robert čitavo vrijeme samo čeka pravu priliku da učvrsti i osigura vlast na čitavom svojem teritoriju. Konačno, sasvim je očekivano da nakon što se stvore politički uvjeti i osigura određen legitimitet za stjecanje krune, dolazi trenutak kada sve navedeno treba potvrditi i kroz oružani sukob. Mladen je izrazito nasilno ugušio jednu pobunu šibenske komune, kada je braću Koze Ilijinog, vođe pobune, pogubio pred zidinama grada, a samog Kozu pustio da umre u tamnici. Djelomično i zbog tog čina, brojno drugo hrvatsko plemstvo, poput Nelipića, Mihovilovića od Livna, Kurjakovića, a na kraju krajeva i Mladenovog mlađeg brata Pavla II, u tom trenutku kapetana Trogira, više ne gleda blagonaklono na Mladenovu dominaciju. Kada dolazi do obnovljene šibenske pobune zimi s 1321. na 1322., uz sve navedene otporu se pridružuje i Venecija. Okolnosti su se dakle poklopile, kralj Karlo Robert dočekao je svoju priliku i više ne skriva karte, već za bana imenuje slavonskog velikaša Ivana Babonića te ga šalje u konačni obračun protiv Mladena, a za njim odlazi i on osobno s otprilike 20 000 vojnika. Prva se bitka odigrala blizu Šibenika, gdje je Mladen poražen i prisiljen na povlačenje prema Klisu. Konačni sukob dogodio se kod Bliske, današnje Blizne u zaleđu Trogira. Mladenova vojska, sastavljena od njegovih postrojbi i postrojbi brata Jurja te Vlaha i sitnog plemstva iz Poljičke župe poražena je. Mladen se i dalje nadao milosti kralja, međutim, prilikom susreta u Kninu, on je zatvoren i odveden u Ugarsku gdje nakon 20 godina zatočeništva i umire. Na žalost, bila je to situacija u kojoj kralj nije mogao pokazati milost. Iako je uspon Šubića zaustavljen na samo korak do krune, pokazalo se opet da je presudni korak izrazito težak. Smrću Mladena Šubići su izgubili zakonske osnove vladavine u Hrvatskoj, međutim, oni su i u vrijeme Mladena III. i Jurja II. najznačajniji hrvatski velikaši. Ipak, godine 1347. to se promijenilo i Grgur Šubić prisiljen je s kraljem mijenjati veliko vojno uporište roda Šubića, neosvojivu tvrđavu Ostrovicu, za Zrin. Tako je glavna grana roda Šubića, Banići (nazvani tako jer su potomci, odnosno sinovi bana, isti primjer imamo s lendavskim Banffyima) zadržala status i financijsku moć, međutim, snovi o eventualnoj kruni i legitimnoj vlasti nepovratno su se rasplinuli. U Zrinu su ipak pronašli novi dom i postupnim jačanjem opet postaju najvažnija hrvatska obitelj u Ugarskom kraljevstvu, da bi se nakon više od 3 stoljeća kasnije ponovo našli u sličnoj situaciji.

(Damir Karbić, Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Vol.22, Zagreb 2002.)

Zoran Turk, kustos-pripravnik