Položaj žene i brakovi kroz povijest tema su radova brojnih povjesničara i povjesničarki još od druge polovice 20. stoljeća. Iako su razne oblike ravnopravnosti, pa tako i onaj glede statusa u braku, žene ostvarile tek kroz 20. stoljeće, njihov položaj kroz povijest nije moguće sagledavati isključivo kao podređeni. Ljudski odnosi su uvijek, baš kao i danas, kompleksni i ovise o mnogim okolnostima, bilo da je riječ o socijalnom statusu, mjestu života, razdoblju, običajima, zakonima ili stvarima osobne prirode. Na različite su tako načine sklapani brakovi u Slavoniji i primjerice Istri, a čak je i staro hrvatsko plemstvo baštinilo različitu tradiciju sklapanja braka od onog slavonskog. Iako su žene, u rijetkim trenucima kad su životi običnih ljudi ostali zabilježeni, uglavnom označene kao nečije kćeri, nećakinje ili supruge, dešavalo se i da žena bude ta koja vodi neko domaćinstvo ili obrt, baš kao što su žene iz viših slojeva postale najutjecajnije osobe na raznim vlastelinstvima ili čak kraljevstvima i carstvima. Ništa nije drukčije bilo po tim pitanjima ni u našem Međimurju, što nam neki povijesni izvori iz fundusa Muzeja Međimurja i prenose. Tako godine 1837. u Novakovacu svjedočimo zanimljivom ženitbenom ugovoru između Terezie Dősel, udovice pokojnog Nikole Trstenjaka i stanovitog Emerika Šipeka, mladića, kako ga ona u ugovoru naziva, iz štrigovske župe. U prvom djelu on, Emerik, javlja kako za suprugu uzima Tereziu Dősel s jednim sinom, kojeg ona sa svojim prijašnjim suprugom imala je. On se obvezuje da će njen imetak sve tako kano i sada jest uzdržavat, a ako bude moguće još ktomu više pribavit ter vsega imetka kako gibivog kano i negibivog u naj lepšem redu deržati. Uz to, on svoj imetak, odnosno nasljedstvo koje danas sutra po stareših zadobil bude, u slučaju vlastite smrti ostavlja samo suprugi. Ona od njega prije svega traži da njenom sinu Karlu s pokojnim suprugom imajočemu kano otac bude! Isto tako, ona svoj imetak u slučaju smrti ostavlja njima obojici, polovicu sinu Karlu, a polovicu njemu. Naš Šipek dakle ženi gospođu koja ga i u ovom ugovoru oslovljava mladićem, obvezuje se sav svoj imetak koji će naslijediti ostaviti njoj i brinuti se za njezinog sina do kraja života. Na kraju, njihov je ugovor ovjerio Stjepan Andročec, školnik župe Dekanovec. Iako su male seoske sredine prije gotovo 200 godina bile zatvorenije nego danas, a držanje do starih običaja i tradicije na višem nivou, vidimo da ljubavne raznovrsnosti nije falilo.

Zoran Turk, kustos-pripravnik