Muzejske priče
Status žena i modni ukus na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće
Admin | 08.02.2017.

Žena je na prijelazu stoljeća bila vrlo angažirana u socijalnom aspektu i bila je zadužena za podizanje društvenog ugleda supružnika. Već kao mlade djevojke primale su poduku u likovnim, glazbenim i književnim umjetnostima te učile strane jezike. Žene nisu radile, niti se to od njih očekivalo, već su vodile kuću i pratile suvremene trendove – kako se odjenuti, učile o pristojnom ponašanju, vođenju salona te kako sastaviti primjeren meni za večeru kao kuće-domaćica.

Organiziranje uspješne večere krenulo je od sastavljanja pozivnica u kojoj je, osim osnovnih podataka (imena uzvanika, mjesto, vrijeme i imena domaćina), bio napomenuti obavezan dress code. O pravilnom odabiru uzvanika velikim je djelom ovisio uspjeh svečanog ručka ili večere stoga je kuće-domaćica morala pažljivo birati. Uspjehu domijenka doprinijela je bogata postava stola, raspored sjedenja te hrana koja se posluživala. Pravilo sjedenja parova bilo je da nasuprot žene sjedi njen muškarac i obratno, nikad jedan pored drugog . Danas tog pravila nema, bilo na večeri ili kavi, raspored je puno slobodniji. Neki čak i u javnosti sjede jedan pored drugog zbog prisnijeg odnosa, koji se nekada suzdržavao jer se smatrao neprimjerenim. Domaćini bi također tokom večere pazili da su svi ukljućeni u razgovor i da se nađe zanimljiva tema za svakog.

Kod pripremanja hrane glavnu ulogu imala je kuhinja sa štednjakom koji je omogućavao kuhanje hrane u bakrenom posuđu te spremanje kolača i slastica u kositrenim posudama, što je ženski rod posebno veselio. Kao najpopularniji kolač koji se tada spremao jest kuglof čija se tradicija spremanja zadržala i danas. Spomenuti predmeti izloženi su u prostorijama našeg muzeja, a osim tog možete vidjeti i razne keramičke posude za spremanje začina, vage, razne metalne modlice za ukrašavanje kolača, bakrene kalupe za hladnetinu te posude za desertne želee koji su dolazili u raznim oblicima poput ribe, jastoga i odojka.

Domijenak, koji bi najčešće trajao tri do četiri sata, završio bi boravkom u salonu uz blagavaonicu. Salon je služio kao mjesto opuštanja i društvenog okupljanja uz razgovor i ispijanje kave ili čaja sa prigodnim posuđem za serviranje. Kao najljepše i najbogatije prostorije saloni su bili opremljeni kompletom namještaja (salonitanska garnitura) historicističkih neostilova, portretima na zidu, ogledalima, obiteljskim posuđem, glasovirom te policama knjiga s pomno odabranom literaturom.

Spomenut je raniji dress code koji je bio obavezan kod svećanih domijenaka. Praćenje modnih trendova odrazilo se i na odjevne kombinacije koja prikazuje pripadnost pojedinca određenom društvenom sloju ili kulturi. Tijekom 19. stoljeća ideal ženske ljepote tadašnje modne kulture predstavljala je široka suknja zvonolika oblika – krinolina, zatim suknja pod nazivom tornura te tanki struk koji je bio oblikovan steznikom. Što je obitelj bila imućnija haljina je bila bogatije ukrašena i tornura naglašenija. Napuštanjem tornure naglasak mode stavljen je na gornji dio ženske odjevne kombinacije i u modu su ušli rukavi u obliku janjećeg buta (kasnije poznati kao balon i puf rukavi) čiji je naglasak bio u dijelu nadlaktice. Cjelokupan odjevni sklad smiren je uskim strukom (još uvijek definiran steznikom) naglašenih bokova i dugim suknjama koje su pratile obris ženskog tijela, bez dodatka čeličnih konstrukcija. Pripadnice nižeg sloja modu sa ulica Londona i Pariza pratile su jednostavnijim oblicima u suglasju s njihovim financijskim mogućnostima.

Kako se na prijelazu u 20. stoljeće položaj žena unutar društva počeo mijenjati (postale su politički aktivne, zapošljavaju se van domaćinstva te se financijski osamostaljuju) pojavio se novi odjevni predmet, a to je žensko odjelo čije su nošenje zagovarale sufrižanke. Međutim, taj novi izgled ženske mode nikad nije zaživio na europskim ulicama jer se smatrao neprofinjenim i neženstvenim.

Bez obzira na modi neuspjeh, raspustila se idea o nošenju steznika i prihvatio se taj način oslobađanja ženskog tijela od odjevnih kombinacija koje su sputavale slobodno kretanje i disanje. Tada su se počele dizajnirati i reformirane haljine jednostavnih linija, širokog i ravnog kroja, bez steznika i mnoštvo ukrasa. Smatrano je da odjeća treba biti podređena kretanju tijela, a ne obratno, te da način njezina ukrašavanja treba proizlaziti iz njezine funkcije.

Početkom novog stoljeća na prekooceanskom tlu pojavio se novi ideal žene pod nazivom Gibson djevojka koji utjelovljuje ideju moderne, društveno aktivne i radne žene. Visoke i vitke žene labuđeg vrata i opuštene punđe plijenile su pažnju svojom dostojanstvenošću i elegancijom. Najčešće su bile odjevene u usku suknju, košulju ili bluzu te steznik koji je naglašavao S-liniju tijela.

S druge strane na europskom tlu jedna je najpopularnijih odjevnih predmeta bila je lingerie prozračna haljina platnene ili svilene tkanine. Riječ je o dnevnoj haljini pastelnih boja i jednostavna kroja rezana ispod grudi. Zapravo ovaj odjevni predmet i nije inovativan – tijekom 19. stoljeća nosila se kao donja haljina koja je imala ulogu donjeg rublja. Sav taj modni trend fotografski je zabilježen, a dio je i zastupljen i sačuvan u zbirci. Važan društveni i kulturni događaj na prijelazu stoljeća jest redovito održavanje plesnih zabava. Kao prilog tome u stalnom postavu izložena je Charleston haljina sa cipelama od srebnog limea iz međuratnog razdoblja Art decoa.

Tijekom 19. stoljeća svaka dama koja je imalo držala do sebe morala je posjedovati više komada odjeće u koje se preodijevala tijekom dana u skladu s prilikama. Kasnije se bonton odjevanja znatno pojednostavio te su se sve haljine objedinile u jednostavnu odjevnu kombinaciju koju su žene nosile tijekom dana. Sačuvani su i mnogobrojni damski modni dodaci poput šešira, suncobrana, nakita te bočice parfema i pudera kao i pribor za šivanje i vez. Najveći broj spomenute građe je iz fundusa Kulturno-povijesnog odjela Muzeja Međimurja Čakovec datirani u kraj 19. i početak 20. stoljeća te se mogu uživo vidjeti i doživjeti u sklopu stalnog postava, a pripadaju ostavštini varaždinskih i čakovečkih obitelji srednje građanske klase.

Tajana Vidović, kustosica

MUZEJ MEĐIMURJA ČAKOVEC
Trg Republike 5, HR 40000 Čakovec
KONTAKTI
Posjete:
Tel: +385 (0)40 310 040
E-mail: posjete@mmc.hr
Rad s djelatnicima:
T/F: +385 (0)40 313 499
E-mail: mmc@mmc.hr
RADNO VRIJEME MUZEJA
LJETNO RADNO VRIJEME: 1. travnja - 31. listopada
Ponedjeljak: od 10 do 18 sati
Utorak - Petak: od 8 do 18 sati
Subota - Nedjelja: od 10 do 16 sati
ZIMSKO RADNO VRIJEME: 1. studenog - 31. ožujka
Ponedjeljak: od 10 do 18 sati
Utorak - Petak: od 8 do 18 sati
Subota - Nedjelja: od 10 do 14 sati
Blagdanima i državnim praznicima muzej je zatvoren.
VAŽNO:
Za grupne posjete, stručna vodstva i radionice potrebna je najava telefonom na broj 040/310-040 ili mailom na: posjete@mmc.hr barem 48 sati unaprijed.
U slučaju kašnjenja grupe na dogovoreno stručno vodstvo molimo Vas da kašnjenje obavezno javite telefonski na broj 040/310-040. Ukoliko kašnjenje vremenski prijeđe u dogovoreni termin iduće grupe, stručno vodstvo neće se održati.
Za pomoć kustosa potrebno je dogovoriti se unaprijed telefonom na broj 040/313 499 ili mailom na mmc@mmc.hr.
Rad kustosa s korisnicima je od ponedjeljka do petka u razdoblju od 9:00 do 14:00 sati, uz prethodnu najavu i dogovor s kustosima pojedinoga odjela.
PRATITE MMČ NA