Kako smo ovaj tjedan imali prilike posjetiti predivno obnovljeni Stari grad Đurđevac, nismo mogli ne uočiti da se u atriju nalazi i vrlo zanimljiv grb! Na vanjskim rubovima grba nalazi se pleter od krušaka, trešanja, oraha, šljiva i lišća, dok u središtu vidimo biskupsku kapu i – današnji grb grada Čakovca! Ispod samog grba nalazi se natpis koji upućuje i na autora grba i čovjeka koji je utvrdi dao današnji oblik – Sigismunda Ernušta, biskupa Pečuha. Pa pokušajmo odgonetnuti kako se taj grb našao tamo. Kako je srednji vijek razdoblje u kojem, za današnje uvjete, vertikalne mobilnosti gotovo pa i nema, Ernušti su možda i najimpresivnija priča o uspjehu i usponu na području čitavog kraljevstva pod krunom svetog Stjepana. S obzirom na to da se nitko detaljno još nije njima pozabavio, mi u ovom trenutku ne znamo ni odakle oni potječu, neki autori spominju Švedsku, neki Beč, neki Švapsku, ali bilo kako bilo, po svemu je sudeći riječ o prognanim židovima koji su svoju sreću odlučili potražiti u Budimu, a njihova sudbina će se vrlo brzo ispreplesti sa sudbinom po mnogima najvećeg ugarskog kralja – Matije Korvina. Ernušti su bili idealan odgovor na brojne probleme pred kojima se mladi kralj našao, od prazne državne blagajne, pa do određene netrpeljivosti koja je vlada između kralja i dobrog dijela stare plemićke elite Kraljevstva. Mi ne znamo kako je Ivan Ernušti, Sigismundov otac, uspio dobiti „uho kralja“, ali znamo što se događalo nakon toga. Ivan u kraljevu milost ulazi odmah po njegovu sjedanju na tron i nekoliko je serija kovanica već u razdoblju od 1458. do 1460., a zatim i iz 1463. označeno s BE, što predstavlja skraćenicu za Buda-Ernuszt, a 1464. Ivan biva postavljen i za glavnog kraljevog rizničara. Gotovo svi se autori slažu da je upravo Ivan Ernušt glavni operativac i mozak kraljevoga golemog povećanja prihoda, iako, po svemu sudeći, u to vrijeme još nije uživao i goleme posjede. Da bi to postigao, a i da bi obnašao visoke funkcije, bilo je neminovno da se Ivan pokrsti. Visoko plemstvo Kraljevstva nije previše blagonaklono gledalo na poreze koji su im bili nametani, a vjerojatno ni na Ernušte same, pa se tako dižu slavonski ban Ivan Tuz, veliki pjesnik Ivan Česmički (Janus Pannonius), koji je također obnašao dužnost bana, zatim ostrogonski nadbiskup Ivan Vitez od Sredne i slavonsko-hrvatski ban Blaž Podmanički, s namjerom da na ugarsko prijestolje dovedu poljskog kraljevića Kazimira. U takvoj je situaciji Korvin slavonsku banovinu, koju su držali Nikola Iločki i Damjan Horvat dao „banjsko-bistričkom županu i svome podaniku Ivanu Ernuštu da je drži do konca svoga života“. Ivan je očito, osim vrhunskog obavljanja službe, bio vrhunski i u osobnom bogaćenju, pa tako vidimo da je posudio Korvinu 1469. godine 6.000 zlatnih florena za očuvanje graničnih utvrda, za što ga je ovaj nagradio ustupanjem urbure banskobistričkih rudnika. Kao najbližeg suradnika, predstavlja ga i kao kraljevskog viteza i „kuma“ (compater), tako da je imenovanje banom bilo samo kruna njegove karijere. Na kraju krajeva, on je i bio taj koji je kao Korvinov opunomoćeni poslanik otišao u Napulj kako bi isprosio ruku kraljice Beatrice. Što se posjeda tiče, Ernušti su Međimurje dobili između 1470. i 1473. godine. Poznato je i da im je godine 1477. Korvin darovao kaštele Đurđevac, Prodavić i Koprivnicu sa 109 sela, s time da su mu morali isplatiti 20.000 florena te kaštel i posjed Dobru Kuću kraj Daruvara. U istoj im je ispravi ustupio i posjede Čakovec i Štrigovu te ih oslobodio poreza na tri godine. Ivan Ernušt umire godine 1476. U stranoj se historiografiji često u kontekstu grofova Celjskih zna koristiti izraz cindarella story, kojim se pokušava istaknuti strelovit uspon te obitelji u vrijeme kralja Sigismunda Luksemburškog, iako su Celjski i prije toga bili dobrostojeće plemstvo s brojnim posjedima. Kako bismo tek nazvali priču o čovjeku koji u zatvorenom feudalnom društvu od židovskog prognanika u nekoliko desetljeća dolazi do pozicije jednog od najutjecajnijih ljudi Kraljevstva i drži u posjedu neka od najboljih vlastelinstva? Ono što je još važnije, Ivan je kao što vidimo osigurao sigurnost i lagodan život i sljedećim generacijama svoje obitelji i to u vrijeme kad počinje najveća konkurentnost plemstva na ovim prostorima, u vrijeme kada brojno ratom prognano plemstvo s područja srednjovjekovne Hrvatske, Hercegovine i Bosne seli na sjever Kraljevstva radi izgradnje osnovne egzistencije vlastite obitelji. Sigismund Ernušti, čovjek koji je potpisan na grbu, je, kao što smo već spomenuli, bio pečujski biskup (1475.-1505.) te uz to i glavni kraljev rizničar, dok je Ivan kao sudrug Jurja Kaniškog obnašao dužnost bana Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1508.-1509.). Ivan II. je Čakovec pretvorio u svoj matični posjed te se identificira po njemu, a u vrijeme su ove dvojice braće odrađene značajne preinake na fortifikacijama Starog grada. Današnji grb grada Čakovca također potječe od grba Ernuštovih, koji nalazimo i u pečatima, prvo Sigismunda, a zatim i Ivana II. Ernušta. Vidimo dakle kakva zajednička prošlost veže Stari grad Čakovec i Stari grad Đurđevac i odakle današnji čakovečki grb u atriju đurđevačke utvrde.

Zoran Turk, kustos-pripravnik