U svibnju davne 1884. godine počeo je izlaziti Muraköz, mađarske dvojezične novine za međimurski puk. Osim što im je zadatak bio politički utjecati na stanovništvo Međimurja, one su donosile i vrlo korisne gospodarske savjete, prenosile razne probleme Međimuraca i danas nam daju jedinstven uvid u svakodnevni život.

Tako su ovo vrijeme godine, u siječnju davne 1885., gotovo trideset godina prije Velikog rata, naše stare mučile brojne brige. Debeo snijeg prekrio je polja, što samo po sebi nije loše, ali „opaža se, da se poče jako taliti, ako bi se na raztaljeni sneg zmrzljavica došla, moglo bi zlo biti“. Srećom, životinje su za sada dobrog zdravlja. Kako je o žetvama i „blagu“ ovisio život starih Međimuraca, potpuno je jasan strah koji hladnoća sa sobom nosi.

Da je zima te godine bila teška, vidimo i po savjetima mladim Međimurcima, koji bi po uzoru na mlade iz ostatka zemlje (Mađarske), morali biti svjesni opasnosti koje zima nosi i prije nego zahladi otići u druge krajeve radit „da si za zimu kruha priskrbiju“. Priča se da iz drugih krajeva dolaze ljudi međimurske šume obrađivati, a naši ljudi ne rade ništa „kak drva za kuriti si priskrbiju“.

Čini se, da te zime ni glad nije bila strana u Međimurju. Puno šteta stvara i magla, ali autor teksta krivi i tvrdoglavi puk koji ne želi svoj posjed osigurati. Također, veli da „od naše konje, marhe drugi trgovci i maršetari devaju veliki hasen vu svoj žep“, što nam daje naslutiti da vrijedni Međimurci nisu najbolje znali kapitalizirati svoj rad (takva se priča čuje i danas, nakon više od 130 godina). Ipak, da su mnoge stvari od tada otišle na bolje, vidimo po komentaru „gorice nam nika nevalaju“, a danas svi vrlo dobro znamo da vrhunska međimurska kapljica uživa ugled daleko van granica naše županije. Izvor: Muraköz 1.1.1885; 10.1.1885.

Zoran Turk, kustos-pripravnik