Barokna slika Alegorija je preslik zidne freske koja je uljepšavala strop grandioznog ulaznog baroknog stubišta palače čakovečkog Starog grada na SZ uglu dvorca. Stubište su izgradili grofovi Althan u prvoj polovici 18. stoljeća, no ono je porušeno oko 1855. godine prilikom preuređenja dvorca u prostorije industrijskog kompleksa šećerane grofa Eugena Feštetića. Vjerovalo se da je tom prilikom izrađena i ova kopija freske u vidu ulja na platnu od strane poznatog baroknog slikara Antona Konratha. No slika je ipak rađena 1797. godine, pola stoljeća ranije, kako je utvrđeno kod naknadne restauracije slike pod kraj 20. stoljeća u Muzeju Međimurja. Slika je krcata simboličkim prikazima i alegorijski je prikaz navodnog događaja iz 1722. godine koji je bio prekretnica u političkoj sudbini mađarske države unutar Austrougarske monarhije.

Događaj alegorički prenijet u sliku je onaj iz 1722. godine kada su se dvije žene – grofica Anna Marija Pignatelly Althan i grofica Batthany umiješale u politiku te na osnovi svog prijateljstva s kraljem uspjele zaustaviti kraljevu namjeru da poništi mađarski ustav i učini Mađarsku austrijskom pokrajinom. U to vrijeme su Međimurje i grad Čakovec spadali pod mađarsku županiju Zala, te se ta odluka itekako ticala i nas. Namjere kralja tada je nehotice u svom pismu ljubavnici, udovici Adama Batthanya, ministra pravde u Budimpešti, otkrio Eugen Savojski, kraljev vojskovođa. Grofica se odmah uputila pokazati pismo prijateljici gospođi Althan, računajući na njezino poznanstvo s kraljem, te na bliskost grofa Althana s kraljem, nadajući se da će uspjeti spriječiti kraljeve namjere. Grofica Anna Maria Pignatelly Althan navela je kralja da joj obeća da neće okrnjiti mađarski ustav, i izazvala ga da to obećanje ponovi na svečani način, polažući zakletvu u kapeli palače u Čakovcu. Kralj je i to učinio, ali nije očekivao da će iza zastora, skriveni u udubljenju prozora, izaći velmože i potvrditi što su čuli. Kako kralj više nije imao izbora, dao je i pisanu zakletvu da će mađarski ustav ostaviti neoštećen. Ta se scena, kako nas o čitavoj priči izvještava Karoly Zrinyi u svojoj Monografiji o Čakovcu iz 1905. godine, navodno dogodila na drugom katu palače u Čakovcu, možda čak i u privatnoj kapeli gospodara, pa je na drugom katu i ovjekovječena kao freska na stubištu. Freske na stubištu su slovile kao ponos grada Čakovca.

Sadržaj Alegorije možemo iščitati samo na način da rastumačimo simboliku koju njezini likovi nose. Na razini događaja alegorijski prikaz na slici predstavlja upravo onaj događaj iz 1722. godine kada su dvije žene zaustavile kralja u namjeri da osujeti mađarsku samostalnost. To je postignuto personifikacijama glavnih ženskih likova i antropomorfizacijom suparnika. Čitava scena vrtlog je nebeske bitke, okružene anđelima, a u središtu slike nalazi se lav u skoku okrenut prema svojim suparnicima. Lav predstavlja kralja, a s time i Austriju, i carsko središte Beč, dakle opoziciju ostalim likovima u slici koji ga napadaju ili se brane od njega. Ostali likovi na slici personificiraju Mađarsku u obrani svog ustava. Desno od lava nalaze se Herkul i Minerva, dok su ispod njih, u donjem desnom uglu dva ženska lika, a oba su prikaz grofice Ane Marije Pignatelly. Jedno je njezin suvremeni portret, a drugi ženski lik koji drži stup je ona prikazana kao zaštitnica države, koja u rukama čuva temelje i pazi da se država ne raspadne. U grčkoj mitologiji Herkul je heroj i personifikacija tjelesne snage i hrabrosti. U alegoriji ga prati Minerva koja mu je komplementarna vrlinom moralne snage i mudrošću. Minervu (grčki Atenu), boginju rata, prepoznajemo po ratničkoj opremi, oklopu, koplju, štitu i kacigi s perjanicom. Ona se uvijek bori s ciljem da obrani pravednost. Često su se žene koje su se isticale u javnom životu, a pogotovo ako su bile pokroviteljice umjetnosti, prikazivale s Minervinim atributima. Iz tog razloga zaključujem da je na ovoj slici u liku Minerve prikazana također grofica Althan, poznata u narodu i kao mecena umjetnosti i crkvama. U liku Herkula predočen je Eugen Savojski, a žena koja u pozadini razdrljenih grudi pridržava skut crvene haljine Minerve, grofica je Batthany. Lik koji se najviše ističe je treći i suvremeni portret grofice Althan u liku zemaljske Venere kako su je nazivali suvremenici zbog njezine iznimne ljepote. Grofica je prikazana u svoj raskoši baroknog ideala ljepote – punašna i okruglih, debeljuškastih obraza i prezentira tadašnji idealni tip popunjene ženske ljepote.

Osim osnovne teme koju prezentira slika, interesantan je trokut kojeg čini jedna osoba, grofica Althan, podijeljena na tri različita prikaza. Dva su alegorijski likovi: na vrhu je Ratnica koja označava Jakost, jednu od četiri glavne vrline. U sebi nosi hrabrost, ustrajnost i snagu. To je njeno aktivno počelo. U donjem lijevom kutu trokuta je Postojanost, koja drži stup, intelektualno počelo, dok je u donjem desnom kutu njezin zemaljski portret, odraz njene ljubavi, milosrđa i duhovnog počela.

Slika je dio fundusa i stalnog postava Muzeja Međimurja. Restaurirao ju je 1997. godine akademski slikar Darwin Butković iz Varaždina.

Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica