Međimurje svojim smještajem pripada panonskom etnografskom području, ali je svojim graničnim položajem bilo izloženo različitim utjecajima susjeda sa zapadne i istočne strane. Ti su utjecaji vidljivi na različitim oblicima tradicijskog života pa se očituju i na pojedinim varijantama narodne nošnje.

Zbirka narodnih nošnji i uporabnog tekstila sadrži najveći broj predmeta unutar Etnografskog odjela Muzeja Međimurja Čakovec, a primjerci datiraju u vremenski raspon od kraja 19. do prve polovice 20. stoljeća. Upravo je to vrijeme bilo vrijeme promjena u načinu odijevanja te narodnu nošnju s područja Međimurja, koja se nosila u svečanim prilikama, možemo podijeliti u dva tipa, stariji i noviji, koji su u tom razdoblju bili oblačeni u jednakoj mjeri. Uz utjecaje susjeda, vidljivi su i elementi građanskog stila odijevanja u pojedinim varijantama. Ovaj je kraj vrlo rano gravitirao urbanim i industrijskim središtima te su se građanski elementi uklopili u tradicijski način odijevanja, što se najbolje vidi u korištenju kupovnih materijala, ali i u samom kroju. U starijem tipu nošnje ocrtavaju se značajke slavenske ostavštine, a sastavni dijelovi su: opleće i suknja jednostavnih krojeva sašiveni od nekoliko pola lanenog platna istkanog na tkalačkom stanu, čiji su se spojevi znali ukrašavati bijelim i šupljikavim vezom. Opleće širokih rukava, nekoliko podsuknji ispod suknje, crna pregača, kratki prsluk, kupovna tibet marama i čizmice na nogama prepoznajemo i danas kao međimursku narodnu nošnju. Nijedna djevojka ili žena nije mogla biti neuređene glave – djevojke nose pletenice, simbol djevojaštva, dok udane žene prekrivaju kosu spletenu u punđu poculicom i mašnom ili rupcem. Poculice i mašne sačuvane u Muzeju svjedoče o inovativnosti i kreativnosti žena pri njihovoj izradi. Umijeće vezenja tila, vezenja cvijeća koncem te umijeće izrade čipke na batiće prepoznatljivo je na glavama udanih žena i ta raskoš vidi se u svakom zasebnom ukrasu koji je žena iz svojih misli prenijela u stvarnost. Dio oglavlja bile su i peče koje su se nosile u najsvečanijim prigodama. Noviji tip nošnje češće je sašiven od kupovnih materijala, a kroj postaje složeniji. Bluze su strukirane, na bokovima proširene laganijim naborima, duži i uski rukavi visoko ušiti u ramenima. Ukrasni ušitci krase prednjicu i leđa, a suknje su često od istog materijala, nabrane u struku i sa sitnim naborima. Podsuknje, pregača i čizmice nosile su se obavezno i u ovoj varijanti. Muškarci vrlo brzo preuzimaju građanska odijela, dok bijela ostaje kao radna odjeća, a sastoji se od košulje, dugih širokih hlača, suknenog crnog prsluka s nizom metalnih gumbi, čizmi te šešira. Djeca su nosila duge jednostavno sašivene bijele haljinice, sve do odlaska u školu, kada dobivaju odjeću kakvu nose odrasli. Uz odjevne predmete, Zbirka ima velik broj tekstilnih predmeta koji su korišteni u kućanstvu za različite prigode. Zbirka svjedoči o vrsti izrade, krojevima, načinu nošenja odjeće i korištenju tekstila u prošlim vremenima na ruralnom području Međimurja te kao takva čuva fragment sjećanja, znanja i umijeća prošlih generacija.

Jelena Tisaj, kustosica