Kompleks nekadašnjeg pavlinskog samostana Svete Jelene kraj Šenkovca jedan je od međimurskih najvrjednijih kulturnih dobra i arheološki lokalitet o kojem brine Muzej Međimurja. Do ukinuća reda Pavlina ediktom austrijskog cara Josipa II. 1781. pavlinski samostani bili su središta znanosti i umjetnosti te se osobito isticala pavlinska slikarska škola čiji su izvježbani majstori oslikavali i opremali crkveni inventar. Iako vrsni stručnjaci, većina ih je ostala anonimnima, osim najpoznatijeg Ivana Rangera i još pokojeg slikara vrhunskog ranga.

Svjedočanstvo njihovih iznimnih slikarskih sposobnosti vidljivo je na slici Svete Jelene (Helene) Križarice, oltarnoj pali istoimene kapele iz Šenkovca. Slika je pronađena 1976. godine i pohranjena je u fundus Sakralne zbirke Muzeja Međimurja. Zbog vrlo lošeg stanja slika je konzervirana i restaurirana u restauratorskom zavodu JAZU u Zagrebu u periodu od 1977. – 1983. godine. Izrađena je u tehnici ulja na platnu i nalazi se unutar originalnog baroknog pozlaćenog okvira. Vrlo je velikih dimenzija: 207 cm visine x 107 cm širine i zauzima posebno i istaknuto mjesto u stalnom postavu Muzeja. Slika prikazuje veoma privlačnu žensku osobu s križem u ruci te se vezuje uz priču da lik prikazane svetice portretira groficu Anu Mariu Pignatelly Althan, gospodaricu Međimurja iz doba kada se slika datira. Ukoliko slika doista portretira groficu, što ničim konkretno nije još dokazano, slika je nastala između dolaska grofice A. M. Pignatelly Althan u Međimurje 1720. godine do 1738. kada se Althani spore sa pavlinima pa teško da bi nakon tog perioda portretirali upravo nju. Slika je rađena u raskošnom baroknom duhu, što je vidljivo ne samo po dinamično uzvijorenoj i tada suvremenoj odjeći svetice, nego i u mnoštvu simbolike koju slika latentno nosi. Prema uvaženoj zapadnoj ikonografiji Sveta Jelena Križarica bila je stvarna osoba koja je živjela u 4. stoljeću, i to ni manje ni više nego majka cara Konstantina Velikog, prvog rimskog cara koji je priznao kršćansku religiju ravnopravnom ostalim religijama u Rimskom Carstvu (313. godine). I sam se preobratio na kršćanstvo, kao i njegova majka. U novoj pobožnosti, pod stare dane, Jelena se zaputila u sveti grad Jeruzalem i vršila iskapanja na brdu Kalvariji kako bi pronašla križ na koji je bio zabijen Isus. Pronašla je navodno sva tri križa i izdvojen natpis „Isus Nazarećanin kralj Židovski“ koji je Pilat dao pribiti na Isusov Križ. Kako bi utvrdila koji je od ta tri križa Isusov, dovela je bolesnika kojeg je dala položiti na sva tri križa. Kad je bolesnik dodirnuo pravi križ iznenada je ozdravio. Također je pronašla i tri čavla kojima je Krist bio prikovan za križ. Dva je čavla dala svome sinu, od kojih je jedan dao staviti na svoju kacigu, a od drugog je napravio znamen na opremi svog konja , a učinak tih moći pripisuje se njegovim vojničkim uspjesima. Obično se Sveta Jelena (lat. Helena Imperatrix) prikazuje s krunom na glavi i sa svojim atributom – križem u ruci, što nije iznimka niti na ovoj slici. Na ovom prikazu joj anđeli dodatno spuštaju lovorov vijenac na glavu, što je znak pobjede i odličja te kraljevskog dostojanstva. Kao majka cara, u desnoj ruci drži žezlo – carsku oznaku. Obavijena je plaštem krvavo crvene boje u kakvom se obično prikazuje Bogorodica Zaštitnica (Omnia Mater), no ta boja je istovremeno i znak vrhovne rimske vlasti. Ako pomno pogledamo sliku u donjem lijevom kutu uočit ćemo scenu iskapanja križa na brdu Kalvariji, u kojoj se ponavlja lik Jelene u umanjenom prikazu.

Ukoliko je za sliku doista pozirala grofica Ana Maria Pignatelly Althan, možemo zaključiti da se doista radi o ženi izvanredne ljepote i da zavređuje nadimak Venera kako su je zvali u ono doba u Čakovcu.

Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica