Muzej Međimurja u svom fundusu pohranjuje umjetnički izrađeno bakreno posuđe čakovečkih i varaždinskih kotlara iz druge polovice 19. stoljeća. Među raznovrsnim oblicima svojom posebnošću se ističu: kalup za hladetinu u obliku odojka, kalupi za sir od dunje, drhtalice i želee u obliku jastoga, riba i školjki te takozvani gugelhupf (kougelhupf) kalupi za biskvit koji se pojavljuju u okruglim, ovalnim i stožastim varijantama s najrazličitijim reljefnim ukrasima, režnjevima i udubinama, a koji su ukrašenija varijanta današnjih kalupa za kuglof pojednostavljena oblika. Od bakra su se izrađivale i tave, lonci, plehovi za pečenje te predimenzionirani cehovski vrčevi za vino ili gvirc.

Bakreno posuđe se još i danas smatra visoko kvalitetnim posuđem, a vrhunski chefovi rado ga koriste u profesionalnim kuhinjama radi osobitih svojstva. Naime, kako je bakar brzi provodnik topline, posuđe se brzo zagrijava te se toplina ravnomjerno širi površinom posude i penetrira u hranu ravnomjerno i podjednako sa svih strana. Hrana se ne lijepi za dno bakrenog posuđa onako često kako je to slučaj s posuđem od ostalih metala. Mjerilo vrsnosti bakrenih posuda je debljina. Prije pojave industrijske serijske proizvodnje bakar se ručno stanjivao čekićem, a neprestano lupanje čekićem u kotlarskim radionicama znalo je dovesti do gluhoće radnika s dugim stažem. Posuđe s najdebljim stjenkama i najveće težine danas se smatra najvrjednijim antiknim primjercima. Unutrašnjost većine bakrenog posuđa je pokositrena iz razloga što bakar u kontaktu s kiselinama (poput onih iz voća ili octa) postaje otrovan. Za mućenje bjelanjaka osim zdjela od mjedi preporučale su se i neobložene bakrene posude pošto bjelanjci apsorbiraju kemikalije iz bakra koje čine da su mjehurići veći i čvršći, a snijeg od bjelanjaka podatniji.

Na području Varaždina i Čakovca kotlarsko zanimanje bilo je vrlo cijenjeno. Najpoznatiji kotlar koji je djelovao u Čakovcu u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća bio je Alojz Prusac (Alajos Prusátz; Čakovec 1842. – Čakovec 1915.). Alojz je u godinama između 1882. i 1895. bio načelnik Čakovca i za svog mandata dao je veliki doprinos uređenju grada. Oženio je Matildu Polanec (Varaždin 1850. – Čakovec 1936.), kćer uglednog varaždinskog obrtnika kotlara Josipa Polanca starijeg (Varaždin 1802. – Varaždin 1873.). Matildin brat Josip Polanec mlađi (Varaždin 1846. – Varaždin 1873.) naslijedio je kotlarski obrt od oca. Postigao je veliko umijeće i sudjelovao sa svojim radovima na Jubilarnoj izložbi u Trstu 1882. godine, gdje je za svoje radove dobio srebrnu medalju. Matilda je doselivši u Čakovec u miraz donijela bakreno posuđe iz obiteljske radionice. To je posuđe, zajedno s onim koje je izradio njezin muž Alojz Prusac, preko njihove unuke Paole Vavroh rođene Pečornik, svoje mjesto našlo u Muzeju Međimurja koji ga čuva kao svjedočanstvo na prošla umijeća za buduće generacije. Osim Prusca u Čakovcu su se kotlarskim obrtom bavili i majstori Franjo Prokop (Čakovec 1870. – Čakovec 1894.) i Stjepan Ladicki (Hodrus, Čahoslovačka 1886. – Čakovec 1963.). Dok je Franjo umro vrlo mlad, u dobi od samo 24 godine, Stjepan je kotlarsko umijeće održavao živim do duboko u 20. stoljeće.

Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica