Unutar Zbirke industrijskih predmeta i metala u Muzeju Međimurja postoji manji fond predmeta vezan uz djecu i djetinjstvo. Radi se o ručno rađenim dječjim igračkama s početka dvadesetog stoljeća kao što su rana verzija plišanog medvjedića, drveni vlakić ili lutka s drvenim malim kolicima. Interesantan je kuhinjski set s peći za djevojčice koji je minijaturna kopija uobičajenih kuhinjskih predmeta u doslovnom smislu – korišten je identičan materijal, metal i željezo te su kopirani oblici do najmanjeg detalja poput kukica za vješanje tava i lonaca o šporhet. Industrijska proizvodnja drvenih igračaka evoluirala je iz ruralne vještine u organizirani oblik proizvodnje u 19. stoljeću.

U Europi do otprilike 18. stoljeća djetinjstvo kakvim ga doživljavamo danas nije bilo uvriježeno u svakodnevnom životu građanske obitelji. U bolje stojećim obiteljima djecu su odgajale i podizale dojilje i odgajatelji, pa je uz nedostatak intimnog fizičkog kontakta i emocionalne povezanosti bilo posve normalno i očekivano da se djeca roditeljima obraćaju sa Vi, Gospodine i Gospođo. Poštovanje, red i hijerarhija članova, uz ovakvu strogost, bila je jasno određena i poštovana, djeca se nisu suprotstavljala roditeljima. Tek usponom građanstva i idealizacijom obitelji u 18. st. promijenio se i stav ljudi prema razvoju djeteta u najranijoj dobi. Rađa se pojam majčinske ljubavi, vezane uz rastući životni standard, koji je majkama srednjih slojeva omogućavao da posvete više vremena djeci. No to sigurno ne znači da roditeljska ljubav prije nije postojala, samo se pokazivanju osjećaja nije pridavao preveliki značaj. U 19. stoljeću dijete se penje na vrijednosnoj ljestvici na više pozicije i približava se današnjem poimanju djeteta i djetinjstva.

Najvrjedniji eksponat iz zbirke djetinjstva u Muzeju su građanska dječja kolica koja datiraju u 1880. godinu. Ovakva kolica mogle su si priuštiti dobrostojeće obitelji. To je bio jedan od prvih modela koji je odgovarao nešto starijoj djeci koja su mogla sjediti. Za njih je uvriježen naziv poštanska kolica jer su ručke za guranje bazirane su na kolicima kakva su koristili poštari za razvoz pisama i malih paketa. Par većih i manjih kotača kopiran je s konstrukcije podvozja kočije. Unatoč problemima s usmjeravanjem, nestabilnošću i lošom sigurnošću ovakva su kolica bila vrlo popularna idućih nekoliko desetljeća. Na fotografijama imamo zatečeni izgled kolica 2006. godine i izgled kolica nakon restauracije 2007. godine (restaurator Stjepan jerković). Kolica su danas vrlo atraktivan eksponat i sastavni dio stalnog postava muzeja.

Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica