Na uglu sjeverozapadnog i nekadašnjeg jugozapadnog zida tvrđave Staroga grada Čakovca nalazi se tzv. zapadni bastion ili ugaona kula koja je obrambenom vatrom pokrivala susjedne bastione i bedeme i time olakšavala aktivnu obranu utvrde. Gradnja ovakve vrste obrambene arhitekture započinje razvojem topništva u 16. stoljeću, kada su doseg i razorna snaga topovskih zrna učinili sustav visokih tvrđavskih kula neprikladnim.

Programom Muzeja, započetim 2013. godine koji obuhvaća sustavna arheološka istraživanja ostataka utvrde čakovečkoga Staroga grada, prvi je put arheološki istraživan ovaj, već gotovo zaboravljeni, dio utvrde. U dosadašnje dvije arheološke kampanje istražen je dio zida i temelja bastiona s utvrđenim hodnim razinama funkcioniranja, a otkriveni su i ostaci srednjovjekovnog obrambenog sustava. Neposredno uz istočni zid bastiona, po prvi je put detaljno arheološki istražen i kanal koji usmena predaja tumači kao tajni podzemni prolaz.

Početkom 20. stoljeća Károlyi Zrínyi u Monografiji grada Čakovca prema predaji povezuje kanal s tajnim putem koji vodi do pavlinskog samostana u Šenkovcu, a odatle preko Raskrižja sve do Szécsiszigeta, u Mađarsku. Kanal je prema njemu dostupnim podacima nastao ˝u vrijeme opsada radi tajnog prometovanja između dvora i pokrajine kao osiguranje za bijeg u zadnji tren˝. Međutim, ovdje moramo spomenuti i sumnju samog autora u ovu maštovitu priču, s obzirom na smještaj i geografsku udaljenost, ali i povijesne okolnosti.

S druge strane možemo sa sigurnošću tvrditi da je čakovečki Stari grad imao tajni put za bijeg, potvrđen vjerodostojnim povijesnim izvorima. Naime, 12. ožujka 1546. godine Nikola IV. Sigetski je od kralja Ferdinanda dobio Čakovec i Štrigovu – gradove kojima su prije gospodarili Vuk i Gašpar Ernušt. Međutim, pravo na posjedovanje srednjovjekovne čakovečke tvrđave prisvojio je Petar Keglević, otac Ane, udovice Gašpara Ernušta. Budući da Keglević nije htio predati grad, Sigetski je stigao s vojskom pod tvrđavu. U to vrijeme opsade, pismo vrhovnog kapetana Luke Sekelja donosi podatak da se otkrilo postojanje tajnog puta za bijeg, kojim se u grad može neometano ući i izaći. Naposljetku je sukob završio uhićenjem Petra Keglevića i njegova dva sina pri pokušaju bijega, i to, vjerojatno, na spomenutom tajnom putu.

Je li kanal uz zapadni bastion u srednjovjekovno vrijeme imao funkciju tajnog prolaza? Arheološkim iskopavanjima potvrđeno je da nije! Sa nekoliko činjenica pokušat ćemo objasniti zašto.

Kanal čija unutarnja visina varira od 220 do 250 cm, dok unutarnja širina iznosi 125 cm, građen je u kombinaciji kamena i opeke te je lučno svođen. Temelji su građeni od klesanih kamenih blokova, koji su ovdje sekundarno upotrijebljeni, dok su prvobitno korišteni za gradnju donjeg dijela vanjskog lica zida bastiona. Što znači da kad zapadni bastion, građen tijekom 17. stoljeća, više nije imao svoju obrambenu funkciju, kasniji ga vlasnici Staroga grada razgrađuju i materijal koriste za gradnju kanala. Jednako tako u kanalu je utvrđeno postojanje podne površine u obliku nabijene gline prekrivene podom od plošno slagane recentne opeke iz druge polovice 19. stoljeća.

Sam položaj kanala odaje njegov novovjekovni karakter. Naime, arheološkim je iskopavanjima potvrđeno da kanal siječe ostatke srednjovjekovne polukružne kule, koji su njegovom gradnjom devastirani. Prema tome kanal nije građen istovremeno sa srednjovjekovnim bedemima pa ne može biti srednjovjekovni tajni prolaz. Jednako tako na mjestu gdje kanal prelazi zapadni bastion u smjeru parka, bedem je devastiran, što govori u prilog činjenici da je kanal građen nakon bastiona iz 17. stoljeća.

Danas se vanjsko lice lučnog svoda kanala nalazi na oko 20 cm ispod današnje hodne površine parka. Ako znamo da je čakovečki Stari grad u srednjem i početkom novog vijeka okruživao dvostruki sustav obrambenih opkopa punjenih potokom Trnava, prema tome bi tajni put morao biti smješten na mnogo većoj dubini ispod obrambenih jaraka i nasipa.

Za kraj nam ostaje da s većom sigurnošću pretpostavimo pravu namjenu našeg kanala i konstatiramo da se radi o odvodnom ili kanalizacijskom kanalu, srodnom tipičnim primjercima takvih instalacija, nastalima tijekom druge polovine 19. stoljeća. Tu teoriju potvrđuju izgled, način i materijal gradnje, ali i njegov položaj. Naime, nakon izlaska iz kruga bedema, kanal u polukrugu skreće u smjeru zapada, upravo prema mjestu gdje se u drugoj polovini 19. stoljeća kružni prsten potoka Trnava, koji je okruživao bedeme i punio obrambeni jarak, spaja i otječe u glavni tok, dok je na jednom mjestu u smjeru dvorišta palače uočeno postojanje spoja dvaju manjih bočnih odvodnih kanala i recentnog vertikalnog otvora na razini tla.

Nažalost, iako bi zanimljiva priča o tajnom putu za bijeg mogla biti uspješan scenarij za privlačenje znatiželjnika i posjetitelja, ipak još uvijek nismo našli pravi srednjovjekovni skriveni prolaz. Nadajmo se tome u skoroj budućnosti!

Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica