Najpoznatiji svetac koji ima svoj blagdan u studenom je sveti Martin, tourški biskup iz 4. stoljeća. Koliko je značajan njegov kult, govori i činjenica da se u mnogim hrvatskim krajevima pojavjuje starinski naziv martinšćak za mjesec studeni te babje ili martinjsko ljeto za razdoblja lijepa i ugodna vremena u tipično kišnoj jeseni.

Svetac kojeg prate legende

O liku i djelu svetog Martina iscrpno je pisala etnologinja Antonija Zaradija Kiš. Iz njenih radova saznajemo da se uz svetog Martina vežu mnogobrojne legende poput onih da je mogao zapovijedati životinjama koje su ga bespogovorno slušale. No, posve se obrnuto događa u možda najpoznatijoj legendi o svetom Martinu. Legenda o svetom Martinu i guskama govori nam da sveti Martin nije bio voljan postati biskupom jer je smatrao da nije dostojan te časti te se stoga sakrio u životinjske nastambe kako ga ne bi pronašli crvkveni službenici koji su došli po njega. Tamo su se našle i guske koje su svojim gakanjem odale njegovo skrovište te dovele crkvenjake do svetog Martina koji je potom pristao biti biskupom. Odjeci te legende vidljivi su danas na martinjskim stolovima na kojima je guska uobičajeno jelo.

Zaštinik vinara i vina

Slavljenje svetog Martina kao zaštitnika vinara i tretiranje 11. studenog kao graničnog datuma kada mlado vino postaje pravim, zrelim vinom potjeće od kršćanskog obreda blagoslivljanja vina u srednjem vijeku. U fundusu etnografskog odjela čuva se čutura u obliku knjige s početka 20. stoljeća iz koje se pilo u crkvi u čast pretvaranja mošta u vino. Čuturu je 1957. godine Muzeju poklonila Osnovna škola Sveti Martin na Muri, mjesto koje u svom nazivu nosi ime samog sveca. Stranice čuture-knjige smeđe su boje sa križem, žute boje, u sredini, a u svakom se uglu nalazi po jedan žuti cvijet. Na poleđini se također u svakom uglu nalazi po jedan cvijet, a središnjim dijelom dominira natpis „Krepost nebeska“. Ovakav predmet čuva spomen na religijsku pozadinu martinjskih običaja koja datira u rani srednji vijek.

Martinje

Podudaranjem Martinovog spomendana i dozrijevanja vina stvoreno je današnje popularno Martinje. Obred krštenja mošta, kao nadopuna čestim veselicama u jesenskom razdoblju, stvoren je kombinacijom religijskih i svjetovnih (humorističnih) elemenata. Po prvi je put zapisan u 19. stoljeću, dok se sam obred u različitim varijantama vjeroatno izvodio još u doba feudalizma. Po strogo određenim pravilima i s instrumentarijem (svijeće, kadionica, raspelo) predvodnik ceremonije s nekoliko pomagača oponaša obred krštenja djeteta umjesto kojeg kumovi drže bocu vina. Nakon krštenja, novonastalo vino nudi se okupljenima, a slijedi mu zabava. Kako je sveti Martin okarakteriziran kao skroman, umjeren, brižljiv, tako se preporuča i konzumirati tekućinu kojoj je postao zaštitnikom – umjereno.

Janja Kovač, kustosica