Kako na poziv građana muzealci izlaze na teren pregledati stare predmete koje ljudi čuvaju po kućama, tavanima i škednjima, a koji bi eventualno mogli završiti u muzeju kao atrefakt mjesta i vremena, tako smo prošli tjedan posjetili i poznatog zaljubljenika u starine, gospodina Petra Horvata iz Cirkovljana. Njegova impozantna zbirka etnografskih predmeta i čitav grunt s originalnim kukuružnjakom, veštetom i škednjom definitivno zaslužuju pažnju struke, no ono što me je zaintrigiralo, jedan je naoko sasvim običan kuhinjski predmet, a koji je lako mogao proći zbog svoje korodiranosti nezapaženo. Radi se o limenoj cilindričnoj kutiji s poklopcem. Na naličju je sada već jedva vidljiv natpis: „ČAKOVEČKA TVORNICA KANDITA I ČOKOLADE, Heinrich Pogany“. Dakle riječ je o predmetu iz građanskog miljea zalutalom u seosku zbirku. Po čemu je taj predmet tako bitan i zašto zaslužuje veću pažnju od stotine ostalih predmeta koji ga okružuju? Pa upravo iz razloga jer je se zna ime proizvođača i svrha predmeta, a najbitnije od svega je da pomoću njega možemo rekonstruirati dijelić prave lokalne povijesti. Jeste li znali da je Čakovec imao tvornicu čokolade u 20. stoljeću? Ja kao istraživač međimurske povijesti s naglaskom na građansko društvo 19. i 20. stoljeća bogme nisam. Za mene je ovo bilo pravo iznenađenje!

Opće je poznata činjenica da je Čakovec na kraju 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća razvio i stvorio veliku tekstilnu, građevinsku, mesno-prerađivačku, metalsku industriju, da smo imali tvornicu šampanjca i likera, proizvodnju soda-vode, bučinog ulja, preradu žitarica u brašno, tvornicu šećera, nekoliko tvornica opeke, vlastitu munjaru i proizvodnju struje, no postojanje gradske tvornice bombona i čokolade do sada je ipak za mene bila totalna nepoznanica. Zahvaljujući dobu digitalizacije i činjenici da je podosta povijesnog materijala prisutno na Internetu, pronašla sam tvrtku pod imenom „Heinrich & Pogany“ u Industrijskom godišnjaku za 1929. i za 1932. za Jugoslaviju. Zatim, u Telefonskom imeniku Kraljevine Jugoslavije za 1930. navodi se u Čakovcu Tvornica kandita i čokolade, s telefonkim brojem 46. Isti podatak ponavlja se i u imeniku za 1940. godinu. No, u Telefonskom imeniku Mađarske za veljaču 1942. godine, te ponovno za svibanj 1943. g. navodi se i adresa tvornice: Honvéd-utza 59. Danas je to čakovečka ulica bana Josipa Jelačića i na tome broju nalazi se vidljivi ostaci manjeg kompleksa industrijskih zgrada. U telefonskom imeniku za 1946. godinu pod telefonskim brojem 46 više se ne navodi Tvornica čokolade, već Elektro-poduzeće Pavao Šoltić. Nadalje, u Međimurskom biografskom leksikonu, autora Vladimira Kalšana spominje se Heinrich Alfred (1885. – 1936.) On je s Đurom Poganyem od 1921. godine suvlasnik „Čakovečke tvornice kandita i čokolade“. Sada je jasno da se radi o dva prezimena (Heinrich & Pogany). Premu svemu navedenome možemo zaključiti da je Tvornica kandita i čokolade Heinrich & Pogany pod takvim imenom djelovala u Čakovcu od 1921. do najkasnije 1936. godine kada umire Alfred Heinrich. Tvornica nastavlja raditi sa skraćenim imenom, kao Tvornica kandita i čokolade minimalno do 1943. godine. U korelaciji sa sličnom industrijom na tlu Hrvatske u to vrijeme, u Zagrebu od 1902. godine djeluje „Union - tvornica kandita i čokolade“. Čak do danas zadržao se njihov prepoznatljivi proizvod i oprema popularnih bombona 505 sa crtom. Tvornica je ulagala znatna sredstva u ambalažu i postala poznata po limenim kutijama za bombone i kekse. Godine 1950. udružila se s tvornicom keksa „Josip Kraš“. Prema katalogu limenih kutija tvrtke „Union“ limenka naše čakovečke tvornice (visina 26 x promjer 13 cm) najsličnija je po izgledu i emajliranim ukrasima onima iz 1935. godine.

Zaključak: limenka spada u plodne međuratne godine čakovečke industrije i za sada je jedini poznati materijalni dokaz postojanja proizvodnje čokolade i bonbona u našem kraju. Ponekad običan predmet osim estetske ili sentimentalne vrijednosti nosi i onu značajniju, dokumentarnu i povijesnu vrijednost. Možda je baš vaš predmet, spremljen i zaboravljen u nekoj prašnjavoj šupi karika koja nedostaje u rekreiranju prošlih vremena. U muzeju smo uvijek otvoreni da pogledamo i procijenimo predmet za koji mislite da bi imao takvu vrijednost.

Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica Muzeja Međimurja Čakovec