Otkad je postao svjestan svoje ranjivosti i smrtnosti, čovjek traži odgovore na vječne životne tajne i razvija religijska vjerovanja koja nude objašnjenja misterija ljudskoga života te prirodnoga svijeta i svemira. Ta su vjerovanja ujedno određivala vrijednost i mjesto čovjeka u svijetu te ga poučavala dobrom odnosu s ljudima i prirodom, što je umnogome oblikovalo njegovu misao, postupke i iskustva.

Najraniji arheološki dokazi o vjerskim idejama datiraju u razdoblje starijega kamenog doba, a očituju se u namjernim ljudskim pokopima s grobnim prilozima koji svjedoče o čovjekovom religijskom poimanju života nakon smrti. Nešto kasnije, tijekom razdoblja mlađega kamenog doba nastaje najstarije poznato religijsko mjesto – Göbekli Tepe – s ostatcima svetišta čiji kameni stupovi, znanstvenici vjeruju, predstavljaju božanstva. Pojava pisma uvjetuje nastanak najstarijih religijskih tekstova očuvanih u piramidama staroga Egipta i datiranih u 3. tisućljeće prije Krista.

Spomenuti su rani sustavi vjerovanja bili isključivo mnogobožačke religije, sve do pojave proroka i vjerskoga reformatora Zaratustre, čovjeka koji je kritizirao tu mnogobožačku praksu te prije oko 3500 godina na području današnjega Irana, pokrenuo i predstavio čovječanstvu prvu jednobožačku religiju – zoroastrizam. Propovijedao je o postojanju jednoga dobroćudnog božanstva mudrosti – Ahura Mazde ili Mudroga Gospodara – koje je stvorilo svijet te o suživotu dobra i zla kao dvjema temeljnim kategorijama stvarnosti. Taj je najstariji jednobožački sustav vjerovanja više od tisuću godina bio službena religija Perzijskoga carstva, a u svojim je hramovima okupljao milijune vjernika oko svete vatre. Pristupačna su načela zoroastrizma ubrzano pridobivala vjernike i izvan granica carstva te utjecala na druge religijske i filozofske sustave. Tako su kasnije tzv. abrahamske religije, uključujući judaizam, kršćanstvo i islam, posudile mnoge od svojih ključnih značajki iz zoroastrizma, primjerice koncept mesijanizma, dobra i zla, raja i pakla, sudnjega dana i konačnoga otkrivenja. Čak je i ideja postojanja Sotone fundamentalno potekla iz zoroastrizma.

Njegov jak utjecaj najjasnije je vidljiv na prostoru Rimskoga Carstva u pojavi nove religije – mitraizma. Mitra je naime, prema učenju Zaratustre, božanstvo svjetlosti, sin Ahura Mazde te posrednik između bogova i ljudi, kojih je zaštitnik. Nakon što je svojim junačkim djelima uspio obraniti ljudski rod od svih zala, završava svoj zemaljski i odlazi u zagrobni život. Mitrin se kult tijekom 1. stoljeća nakon Krista pojavljuje u Rimu, Italiji i zapadnim provincijama, a širili su ga vojnici koji su sudjelovali u ratovima na Istoku te trgovci i pomorci s Istoka nastanjeni u važnim lukama i trgovištima. Vjernici su bili organizirani u mitričke zajednice, koje su činile skupine do 30 članova, ili braće (fratres) na čelu kojih je bio otac (pater), a njihova je malobrojnost osiguravala čvrstu povezanost. Tako je mitraist iz udaljenih krajeva u novoj sredini našao svoju duhovnu obitelj. Pritom su članovi zajednice mogli biti samo muškarci, dok su žene bile isključene iz mitraizma.

Sve popularniji zbog svojih univerzalnih značajki i vjerovanja u Boga koji nakon smrti najavljuje ponovno rađanje i uskrsnuće, mitraizam tijekom prva tri stoljeća nove ere postaje prva kozmopolitska religija prije kršćanstva. Materijalno nasljeđe njegovih sljedbenika čine arheološki ostatci hramova, tzv. mitreja, te brojni epigrafski kameni spomenici. Takva dva dragocjena zavjetna kamena žrtvenika sa simbolikom mitraizma čuvaju se i obogaćuju fundus Zbirke antičke građe našega Muzeja. Otkriveni su na području zaselka Poleve, datiraju u rimsko carsko razdoblje, a ubrajaju se među najstarije pisane spomenike prostora današnjega Međimurja. Sredinom 4. stoljeća mitraizam svoje mjesto ustupa kršćanstvu koje postaje jedina službena religija Rimskoga Carstva, preuzimajući mnoga učenja i obrednu praksu proizašlu iz kulta Mitre.

Dakle, prije Muhameda, Isusa i Bude bio je Zaratustra čiju viziju jednoga vrhovnog Boga i danas slijedi još oko 110 tisuća vjernika, uglavnom u zemljama jugozapadne Azije, a njegova načela još uvijek nesvjesno slijede milijuni ljudi diljem svijeta. Zapravo, kratkim pogledom na tu drevnu religiju vidimo da vrijednosti koje mnogi smatraju naprednim zapadnim idealima u stvari imaju pradavne iranske korijene. Tako se kršćanstvo često suvišno koristi za definiranje identiteta i dostignuća zapadnoga svijeta, prilikom usporedbe s onima istočnoga svijeta, a nesuvisli razgovor o »nama« i »njima« nažalost već predugo dominira društvom.

Iz svega navedenog jasno proizlazi i činjenica da su nekadašnje i danas dominantne religije žive pojave koje su se tijekom povijesti neprestano rađale, rasle i umirale. Iako nam je očita, te smo realnosti i neobično nesvjesni, pa se stoga svaki današnji pokušaj stvaranja nove religije odbacuje kao kult, dok se učenja i tradicija dominantnih religija smatraju bezvremenskima i nedodirljivima. Bez obzira na to koliko su duboko ukorijenjena naša današnja vjerovanja, vrlo je vjerojatno da će se ona s vremenom transformirati ili jednostavno iščeznuti.

Bilo kako bilo, ostat će čovjek ili sam tvorac religioznih misli. Jedino živo biće na Zemlji koje je svjesno vlastitoga postojanja, a zbog svoje je razumnosti i duhovnosti, savjesti, slobode i odgovornosti otvoren prema drugim osobama s kojima stvara osjećajnu povezanost. Ljudska bit je zapravo sveukupnost društvenih odnosa, pa stoga čovjek i postaje osobom preko druge osobe. Povodimo li se za stavovima suvremenih mislilaca, zaključujemo da je Bog nešto vrlo jednostavno – ono dobro u svakom od nas. Prema tome, izgleda da religije zapravo nikad ne umiru.

Autorica teksta: Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki.
Naslov fotografije: Detalj rimskoga kamenog žrtvenika sa simbolikom mitraizma, otkrivenog na području zaselka Poleve u Međimurju.
Autor fotografije: Ortolf Harl.