U ovom tekstu osvrnut ćemo se na povijest Radija Čakovca, medija koji je dio svog polustoljetnog postojanja „odradio“ u Starom gradu Zrinskih, na samom ulazu u današnji muzejski kafić. Nakon obnove i preuređenja taj dio fortifikacije potpuno je promijenio izgled, no stariji Čakovčani dobro se sjećaju da je pred nekih pedesetak godina tu bio njihov omiljeni radio.

Radio u Međimurju – početak

Sredinom prošlog stoljeća prosječnom Međimurcu čitanje novina baš i nije bila neka uobičajena aktivnost i navika. Poslovično radišni, s naglašenim osjećajem odbojnosti prema neradu, Međimurci su znali reći da samo „neveljaši“ sjede i čitaju novine. No, nekako baš u to vrijeme započela je masovna elektrifikacija sela, pa su se u međimurskim kućanstvima pojavili i prvi radiouređaji. Ubrzo su postali vrlo omiljeni jer ih je istodobno moglo slušati više ljudi ne prekidajući posao, a s posebnim žarom prigrlila ih je čitanju nesklona i nevična publika.

No glavni adut radija bila je mogućnost emitiranja glazbe, pa je od širokog puka otprve prihvaćen kao dobrodošla relaksirajuća novotarija. Naime, "ozbiljne" teme, poput politike, kulture, ekonomije i svjetskih događanja običnom su čovjeku bile nerazumljive, čak i posve nevažne u odnosu na sjetvu, žetvu, narodne običaje te obiteljska i vjerska okupljanja. A i kakvu bi korist od tih zamarajućih tema seljak mogao imati u svakodnevnoj borbi za preživljavanje? U kratkim trenucima oduška najmanje su mu trebale uznemirujuće vijesti iz dalekog i nepoznatog svijeta. Ali pjesma s radija, čija mu je melodija dirala dušu, ples koji mu je umorne težačke noge pretvarao u krila i zabava s kojom je na trenutak natkrilio turobnu stvarnost - to je bilo ono do čega je sada mogao doći tek laganim dodirom gumba. Možete li zamisliti kakva je to promjena bila? Seljak koji je do jučer povučeno živio svoj jednostavan i samozatajan život sada je stekao dojam da s one strane žice njegovo ime ipak nešto znači. Zato je tako srdačno prigrlio uređaj koji mu je glazbu približio uhu, uveo malo dinamike u njegov dom, uveseljavao dječicu, upotpunio dane mladima te mu u konačnici pružio osjećaj da je svijet došao k njemu, kad već on ne može k svijetu. Rado je slušao narodnu i zabavnu glazbu Radio Zagreba ili duhovnu na Radio Vatikanu, no sredinom šezdesetih odnekud se pojavila grupa mladih sa posve novim glazbenim ukusom, usmjerenim na svjetsku pop-rock produkciju. Svoju žeđ za drukčijim i žešćim notama utaživali su slušajući Radio Luksemburg i prve domaće rockerske sastave, poput Crvenih koralja, Bijelih strijela, Kvarteta 4M, Grupe 220, Demona... Tako se polako oblikovala međimurska rock-generacija, koja je punim plućima prodisala otvaranjem diskača Rupa u Starom gradu 1972. godine, pojavom većeg broja međimurskih glazbenika s takvom "furkom" te gostovanjem poznatih svjetskih bendova u Čakovcu početkom osamdesetih. Nasuprot tom rockerskom trendu, okrenutom svijetu, pojavila se grupa mladih novinara koja je favorizirala jačanje domaće medijske scene i fokusiranje na lokalne probleme. I tu počinje naša priča o Radio Čakovcu.

Premda su se prve lokalne radijske postaje pojavile već tijekom Drugog svjetskog rata – Dubrovnik i Petrinja – do prvog međimurskog radija trebalo je pričekati još nekoliko desetljeća. Inicijativu za njegovo osnivanje konačno su 1967. godine pokrenuli novinari lista Međimurje, u čemu ih je podržao tadašnji sveprisutan partijski prirepak - Socijalistički savez radnog naroda Općine Čakovec. Kako su tom zahtjevnom projektu strukovno najbliže bili upravo novinari Međimurja, u operativnom smislu oni su odradili i najveći dio posla. Njihovo tadašnje uredništvo bilo je u prizemnici Projektnog biroa Građevinskog kombinata Međimurje, pa se činilo prikladnim da se u taj kućerak ugura i buduća radiopostaja. Riječ je o lokaciji s desne strane današnjeg kružnog toka, na početku nadvožnjaka koji vodi na južnu čakovečku obilaznicu. Tuda je prolazio poznati Peški put, koji se protezao od centra grada do željezničkog kolodvora. Na livadi pokraj Projektnog biroa postavljena su dva petnaestmetarska antenska stupa. Kako je zabilježeno u novinama, na kopanju kanala za uzemljenje antene dragovoljno je sudjelovalo 150 učenika Gimnazije, Građevinske škole i Škole učenika u privredi. Financijsku podršku pružile su „privredne i društveno-političke organizacije“, a Radio-televizija Zagreb besplatno je ustupila odašiljač dovoljne snage da pokrije cijelo Međimurje. Nakon montaže uređaja, što su odradili djelatnici Radio industrije Zagreb, započeo je jednomjesečni probni rad „kako bi ekipa tehničara i voditelja mogla steći potrebnu rutinu“. Učilo se samostalno, na vlastitim greškama, kao da naslijepo opipavate neki komplicirani uređaj i tražite kako funkcionira. List „Međimurje“ objavio je o tome vijest na naslovnici, nalazeći posebno važnim istaknuti kako je „u načelnom sastavljanju budućeg programa učestvovao širok krug društvenih radnika“. I tako se, nakon „usklađivanja stavova“ i uklanjanja straha od ideološkog zastranjivanja, u nedjelju 21. travnja 1968. u 10 sati, oglasio Radio Čakovec: „Dragi slušaoci. Ovdje Radio Čakovec. Započinjemo s emitiranjem našeg današnjeg programa u kojem možete slušati...“

Sljedećih desetak godina intenzivno se razvijao, zbližavao s publikom i postajao sve popularniji, bez obzira na rastuću televizijsku produkciju, koja se po pitanju lokalnih tema još dugo nije mogla nositi s radiom. Do prve veće promjene došlo je 1978. godine kada je zgrada Projektnog biroa na Šetalištu Vladimira Nazora (Peški put) srušena zbog izgradnje nadvožnjaka. Za Radio Čakovec i list Međimurje, koji su i dalje ostali ista tvrtka, tražila se druga lokacija. List Međimurje pronašao je novi dom u zgradi bivšeg Dječjeg dispanzera, a radio je dobio četrdesetak kvadrata u Starom gradu, točnije u fortifikaciji iz koje se netom iselio muzej. Tadašnji muzejski ravnatelj Željko Tomičić pokazao je razumijevanje i problem je naizgled bio riješen, osim što je u zraku ostao visjeti jedan „sitni“ detalj. Naime, fortifikacija – zidine i bastioni Staroga grada – bili su u tako lošem stanju da su novinari ostali šokirali kad su prvi put provirili u taj prostor. No, nisu imali izbora pa su zasukali rukave i bacili se na posao.

U poprilično skučenom dijelu ulaznog bastiona, koji je izgledom bio prikladniji za snimanje horor filmova nego za radiopostaju, na "ho-ruk" je uređen radijski studio, prostor za novinare, fonoteka s nekoliko tisuća ploča, miks-pult pa čak i mali, dotad nepostojeći, sanitarni čvor. Kako smo već rekli, tek koju godinu prije muzej je iz fortifikacije premješten u palaču, no zbog jakih vibracija koje su štetile prastarom zdanju Staroga grada, iz sjevernog je bastiona 1978. godine uklonjen i diskoklub Rupa. Tako je radiopostaja ostala sama unutar ogromnih, poluruševnih bedema, u prostoru koji je noću djelovao sablasno. Pa ipak, na toj hičkokovskoj lokaciji Radio Čakovec se snašao i sasvim solidno funkcionirao sve do 1983. godine, kada je premješten u prikladniji prostor na središnjem čakovečkom trgu, iznad Knjižnice „Nikola Zrinski“ gdje je i danas. Usporedno se formalno-pravno odvojio od lista Međimurje i postao samostalna „radna organizacija”. No, vratimo se na početak i sagledajmo cijelu stvar s gledišta onih koji su u toj priči bili glavni glumci. Bit će zanimljivo čuti imena pionira međimurskog radijskog novinarstva.

Prvi urednici, novinari, tehničari i voditelji

Kako smo već rekli, ideju o osnivanju radija iznijeli su, a najvećim dijelom i realizirali, djelatnici lokalnog lista Međimurje. U to vrijeme, krajem šezdesetih, direktor i glavni urednik bio je Žika Đorđević. Novinari su bili mladi dečki: Ivica Žišković, Drago Ovčar, Dragutin Feletar, Vlado Sovar, Antun Hrustek, Ernest Fišer... te fotoreporter Đuro Jalšovec. Iz te ambiciozne novinarske ekipe izdvojio se i prvi urednik Radio Čakovca, Dragutin Feletar. Tako su se tiskovni novinari preko noći „prešaltali“ i u radijsko novinarstvo. Ali takvo novinarstvo zahtijevalo je i dobrog voditelja, govornika s ugodnim, razgovijetnim i lijepim glasom te ispravnom dikcijom. Tog su se posla s velikim žarom primili mladi čakovečki učitelji Marija Slama i Nikola Maričić. Od velike važnosti bilo je i vješto manipuliranje osjetljivom radijskom tehnikom, što su vrlo brzo savladali prvi tehničari, braća Franjo i Ivan Vugrinec iz Čakovca. Tako se kompletirao kadrovski postav čakovečkog radija, koji doduše nije dugo trajao, ali je bio prvi.

Već nekoliko mjeseci nakon preuzimanja uredničkog mjesta, Dragutin Feletar odlazi za urednika koprivničkog tvorničkog lista Podravka. Njegov posao nakratko preuzima varaždinski novinar Vjekoslav Grabarić, kasniji dopisnik Vjesnika iz Londona, a nakon njega poznati književnik i pjesnik Ernest Fišer.

Za to vrijeme novinari, tehničari i voditelji talože iskustva i postaju sve vještiji i vičniji u radijskom novinarstvu. Česte kadrovske promjene, posebice na uredničkoj poziciji, imale su i dobru stranu jer je svaki novi urednik od prethodnog preuzeo dobre stvari i pridodao svoje. Paralelno s tim jačao je i jedan od najvažnijih segmenata radijskog novinarstva – glazbeni program. Fonoteka se s prvih stotinjak ploča povećala na nekoliko tisuća. Nakon odlaska Marije Slame i Nikole Maričića promijenilo se više voditelja, dok konačno nije došla sedamnaestogodišnja Štefica Zanjko, prva profesionalna voditeljica Radio Čakovca. U ulogu voditelja povremeno uskaču i Ivan Kutnjak te Mirko Banjeglav. U međuvremenu, 1970. godine, uredničku poziciju preuzima Ivica Žišković, s kojim radio dočekuje turbulentne godine Hrvatskog proljeća, a desetak godina kasnije i prvi otvoreni bunt novinara protiv svemoćnih partijskih struktura. Na pragu sedamdesetih tehničari Franjo i Ivan Vugrinec napuštaju radio, nakratko ih zamjenjuje fotoreporter lista Međimurje Đuro Jalšovec, a onda za miks-pult staje Marijan Tkalčec - Tiki, o kojem će Ivica Žišković i danas reći da je bio jedan od najboljih tehničara Radio Čakovca.

Sve se to još uvijek događa na staroj lokaciji na Peškom putu, pored današnjeg nadvožnjaka. Sedamdesetih godina Radio Čakovec dobiva prvu glazbenu urednicu, varaždinsku učiteljicu i dobru poznavateljicu domaće i strane glazbe Bošku Lebinec. Informativni program i dalje uređuju novinari lista Međimurje: Ivica Žišković, Antun Haček, Ljudevit Žganec, Petar Martišek, Ivica Jurgec i drugi. Voditeljica Štefica Zanjko (poslije Hrustek) nakon nekoliko godina napušta radio, a na njezino mjesto dolazi dugogodišnji voditeljski trojac: Vesna Hadži Nikolić, Ljiljana Horvat i Miljenko Vinković. Nakon Ivice Žiškovića, koji 1982. godine preuzima novootvoreno dopisništvo Večernjeg lista u Međimurju, urednici se učestalo mijenjaju, da bi tu konfuziju konačno prekinula Blaženka Novak, današnja županijska pročelnica za obrazovanje. Političkom odlukom radiopostaja se iste godine odvaja od lista „Međimurje“ i postaje samostalna „radna organizacija“. Privatizirana je devedesetih godina.

Program

U najavi prve emisije Radio Čakovca, lokalni list Međimurje izvijestio je u svom broju od 17. travnja 1968. godine. U objavi je istaknuto da je „u načelnom sastavljanju programa učestvovao široki krug društvenih radnika“. Kako bismo pojasnili ovu konstataciju treba reći da javna glasila u to vrijeme nisu bila u privatnom, nego u društvenom vlasništvu, što je partijskim strukturama davalo legitimitet da prate i kontroliraju rad i uređivačku politiku medija. Njihovu podmuklu moć osjetit će 1971. godine, tijekom Hrvatskog proljeća, i novinari Radio Čakovca. No pravi udar na slobodu da sami odlučuju o svojoj uređivačkoj politici uslijedit će desetak godina kasnije, smjenom urednika Ivice Žiškovića. O tome nekom drugom prigodom.

Radio Čakovec se isprva oglašavao triput tjedno: srijedom i subotom od 14 do 17 sati, te nedjeljom od 10 do 17 sati, da bi se kasnije to produljilo na cijeli tjedan, osim ponedjeljka. Informativni program bio je zastupljen s Međimurskom kronikom i prijenosom Dnevnih novosti Radio Zagreba. Nedjeljom je išao opširniji presjek svih tjednih događanja pod nazivom Međimurski tjednik. Za selo i poljoprivredu emitirala se vrlo slušana Poljoprivredna emisija, a popularna je bila i emisija Liječnik vam savjetuje s dr. Pavlom Kolmanićem, tadašnjim ravnateljem čakovečke bolnice. I mladi su imali svoj kutak - Omladinski radio. Nedjeljna emisija Sportsko poslijepodne izvještavala je uglavnom o rezultatima lokalnih nogometnih utakmica. Zanimljivo je spomenuti kako se to radilo: radijski suradnici bi se raspršili po seoskim utakmicama, a po njihovu završetku biciklima bi jurili prema uredništvu i obavještavali novinare i voditelje o rezultatima. Veliki je problem, dakle, bio u nepostojanju izravne telefonske veze s uredništvom. Ništa bolje nije bilo ni s ostalom tehnikom. Prvi prijenosni magnetofon s kojim je novinar mogao otići na teren i snimiti sugovornike, pojavio se na čakovečkom radiju tek sredinom sedamdesetih godina, a prvi bežični mikrofon, koji je ručno izradio radio mehaničar Josip Kozar, tek nešto malo prije toga. Bilo je i pokušaja izravnih prijenosa važnijih nogometnih utakmica, ali bez prikladne tehnike to se pokazalo prezahtjevnim. Tamo gdje se moglo, voditelji i novinari su sa slušateljima komunicirali telefonom, ali njih je u to vrijeme u Međimurju bilo razmjerno malo, uglavnom po većim mjestima, pa su ljudi sa sela koristili obične dopisnice koje su poštom slali na adresu Radio Čakovca.

Potkraj sedamdesetih Radio Čakovec, kao prvi lokalni radio u tadašnjoj državi uvodi večernji program uživo u trajanju od 17 do 22 sata. Sudjelovati su, dakako, mogli samo slušatelji koji su doma imali telefon. Sav taj entuzijazam u osmišljavanju programa i inventivnosti u poboljšanju tehničke opreme netko je ipak pratio pa priznanja nisu izostala – krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih Radio Čakovec je slovio za najbolju lokalnu radiopostaju u Hrvatskoj.

Između informativnih, obrazovnih i športskih emisija puštala se narodna i zabavna glazba iz studija ili glazba koja se birala po željama slušatelja. Ono što se tada zvalo „novokomponovana glazba“, a danas cajke, urednici su izbjegavali stavljati na glazbeni repertoar, premda su im takve ploče redovito stizale iz diskografske kuće Radio televizije Beograd. Cajke su ostale na policama radijske fonoteke uglavnom netaknute. Na taj su način urednici štitili uređivačku politiku, održavali postignutu glazbenu kulturu slušatelja i ugled medija.

Već je samom tom činjenicom Radio Čakovec bio ponešto ispred mnogih drugih lokalnih postaja, no 1969. godine napravio je još jedan iskorak – počeo je s emitiranjem glazbene emisije „Formula 13“, koju bismo, s obzirom na tadašnje kulturne i političke okolnosti, mogli smatrati pravom malom revolucijom u glazbenom programu jednog lokalnog radija. Formulu je osmislio i vodio poznati disc jockey Dragutin Molnar – Čarli, današnji većinski vlasnik Radio Čakovca. Suvremena zapadnjačka glazba u to je olovno vrijeme do nas dopirala različitim kanalima, uglavnom poprilično teško i s velikim zakašnjenjem. Ali kada se jednom stvorila „kritična masa” takve publike nitko je više nije mogao ignorirati, pa su je zajednica i njezine upravljačke strukture morale prihvatiti i nekako im se prilagoditi. Ti prvi čakovečki rockeri otvarali su svoja disco okupljališta kojekuda, sve dok nekome nije palo na pamet da im se dodijeli službeni prostor u Starome gradu. „Formula 13“ je bila vrlo djelotvoran način povezivanja naše znatiželjne mladeži sa svjetskim glazbenim trendovima, svojevrsna medijska diskoteka – domaći Radio Luksemburg. S Čarlijem kao idejnim začetnikom, urednikom i voditeljem, emisija će ovih dana obilježiti svoje 2285. izdanje. Emitira se bez prekida pune 53 godine.

Za sam kraj osvrnimo se na još jedan zanimljiv segment naše medijske povijesti. Riječ je o nedjeljnoj emisiji koja je svojedobno bila pravi radijski hit – Čestitke i pozdravi. U međuvremenu je izgubila najveći dio svoje popularnosti pa je Radio Čakovec odavno ne emitira, ali su je zadržale druge međimurske radiopostaje. Povezano s uvodnim dijelom ovog teksta, upravo su takve emisije u začecima radio difuzije u Međimurju običnom čovjeku pružale mogućnost da se za njega i njegova obiteljska događanja nadaleko čuje.

Evo jedne tipične radijske objave iz emisije Čestitke i pozdravi: „Uz pjesmu Majko nemoj plakati, svojoj dragoj majci Barici sretan ostanak želi kćerka Verica koja odlazi u novi dom.“ Ovaj primjer nismo izabrali slučajno. Baš naprotiv, spomenuta pjesma popularne Ane Štefok bila je vrlo rado slušana, a usto i veoma prikladna kao želja kćeri koja se udaje i, eto, odlazi „u novi dom“. Ponekad je toj ploči, prije nego što je radijski tehničar na nju stavio iglu, prethodilo pedesetak sličnih rečenica. Već na prve taktove rasplakala bi se cijela familija i rodbina. Čestitke su znale potrajati od nedjelje ujutro do pola noći, pa su ljudi doslovno čučali pokraj radija čekajući svoju želju.

Da – to je bio radio, prvi i možda posljednji elektronički medij koji je u svoje najslavnije vrijeme na nenametljiv način vezivao i zbližavao ljude s ljudima, a ne sa samim sobom, poput današnjih pametnih telefona. Sjetite se toga dok u autu slušate ugodnu glazbu s radija. A onda vam zazvoni mobitel... jedanput, pa još jednom... pa opet...

mr. sc. Zlatko Bacinger