„Poveda da sze ie Ficzovka z Pozovichkom obimala i proszila ie ie dva drugi, da szo nai ne prepovedu.“ (Poveda se da se je Fićovka s Pozovićkom obimala [zgrabila] i prosila ih je, dva drugih, da nej ne pripovedaju.)

„Valuie da sui tuchu delale lani iz pepela, koiu v fortuffe delit i onak szu iu okolu czirkve szeale.“ (Veliju da su tuču delale iz pepela, koju su z fertofa delile i okoli cirkve sejale.)

„Vino pak za kneza Panessirha kleti Ficzovka i Pluskovicza ieszu doneszle, koie szu nutru chez malu lukniczu vlezle, kakti szu i niu znale napravitti. Koie vino kada szu pile, ieszu iz zraka opalie.“ (Vino pak su za kneza Panesira k kleti Fićovka i Pluskovica donesle, kojoj su nutri črez malu luknjicu vlezle, kakti su i nju znale napraviti. Vino kada su spile, jesu iz zraka opale.)

Ukoliko ste posjetili do sada novi Muzej nematerijalne baštine „Riznica Međimurja“, sigurno ste čuli gore navedeni izvadak iz dokumenta „Progoni [vještica] na prostoru vlastelinstva Međimurje (1717. - 1757.)“. Radi se o Svjedočanstvu Matije Petrana, prisežnika Zaladske županije, i Franje Köszelyja, plemićkog podsuca iste županije, o iskazu Magdalene Lukačinko, dano prilikom ispitivanja mučenjem, na dan 19. svibnja 1717. godine. Zapisnik je bio sastavljen na latinskom i na hrvatskom jeziku i nalazi se sačuvan u Hrvatskom državnom arhivu. Ovaj dokumentirani proces o progonu tobožnjih vještica u Međimurju, protiv određenih žena s imenom i prezimenom u Međimurju, podloga je na kojoj je nastao dio stalnog postava u novom Muzeju. Radi se o tamnici s ženama koje su optužene da su vještice. Svaka ljudska priča u pojedinoj tamnici Muzeja je prikaz stvarne osobe iz prošlosti i ima podlogu u povijesnim zapisima.

Osim hiperrealističnih lutaka žena optuženih da su vještice, načinjenih od silikona i toliko stvarnih da vam se na prvi pogled na njih naprosto sledi krv u žilama, za vjerodostojnost priče zaslužan je i audio zapis koji čujete u ćeliji. Vrlo dubok i ozbiljan muški glas, kojem zapravo ne možete otkriti izvor od kuda dolazi pa vas prožima poput nebeskog vrhunaravnog glasa pokore, čita svjedočanstvo na latinskom, a zatim i na starom kajkavskom jeziku. Latinski teče pitko, u vanzemaljskom tonu kao što bi svećenik držao misu. U starokajkavskom audio izričaju prepoznajemo međimurski naglasak. No, kako tekst odmiče, sve više prepoznajemo i glas. Nekako poznat, nekako utješno familijaran, nekako naš... I odjednom shvatite! Pa to je glas Marijana Belčića!

Ma naravno! Pa tko bi bolje, uvjerljivije i tečnije odčitao ogroman latinski tekst i zatim prijevod na hrvatski jezik, ali onaj negdašnji, starinski... Bez i jedne greške, bez i jednog zamuckivanja, bez nepotrebne ili preduge stanke, ne prebrzo, ne presporo, no itak vrlo živo i strastveno. Kad Marijan zagromi na latinskom svaka bi priznala od straha da je vještica... Upravo zbog toga glasa posjetitelji ostaju dulje u toj ćeliji slušajući dramatičan zaplet sudskog procesa dviju običnih žena.

Marijan Belčić rođeni je Čakovčanin, bivši učenik čakovečke gimnazije i student Pedagoške akademije, profesionalni novinar od 1981. do 2021. godine kada odlazi u zasluženu mirovinu. Svoj scenski i vokalno nadmoćni izričaj razvio je još u mladosti kao folkloraš, glumac-amater, recitator, pjevač. Veliki je promotor kajkavske riječi, međimurske baštine i malog međimurskog čovjeka. U javnosti uvijek gospodin.

Čita tako Belčić pri kraju teksta: „... et hoc repetitis vicibus fassa est.“ (I ona to iznova priznaje.) Priznanja tobožnih vještica su iznuđivana mučenjem, a kao lokacija bilježi se Čakovečko vlastelinstvo. Tamnice u fortifikaciji Starog grada u Čakovcu postoje od 17. stoljeća i bile su korištene čak do polovice 20. stoljeća. Nažalost, i to je dio povijesti Starog grada. Danas su one prozor u povijest i muzeološka priča. Drvena debela vrata još na sebi čuvaju pokoji urezani zapis nekih od zatvorenika.

Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica i ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec