Višestoljetno velebno zdanje čakovečkoga Starog grada oduvijek je bilo nečiji dom, pa bi možda bilo prikladnije promatrati ga ponajprije kao obiteljski dom, a tek potom kao vojničku utvrdu. Čak i onda kad smo stotinjak godina tok rijeke Mure dijelili s Osmanlijama, hladne tvrđavske zidine Čakovca bile su mnogima toplo obiteljsko gnijezdo. Gledajući sa šire perspektive i dobro da je bilo tako jer povijest uporno potvrđuje ono što svaki agresor uvijek iznova uporno zaboravlja – da se dom u pravilu brani srčanije i žešće od bilo čega na svijetu.

Ovo nije tek uzgredna rečenica koju po navici stavljamo u uvod, nego tvrdnja koja počiva na činjenici da je dom jedna od vršnih životnih i egzistencijalnih vrijednosti. Premda je njegova društvena pozicija, zbog posve opskurnih razloga, u novije vrijeme oslabljena, dom i obitelj daleko natkriljuju sve današnje pomodne pseudo–vrednote. To je zato što su to primarne vrijednosti, fundamenti svakog civiliziranog društva. Dakle, u kulturno-turističkom, marketinškom i sociološkom pogledu, čakovečki Stari grad doista bi bilo prikladnije nazivati obiteljskim domom, negoli vojnom utvrdom. I to ne samo domom srednjovjekovnog i novovjekovnog plemstva, nego i posve običnih ljudi koji su se u njemu rađali, živjeli i umirali, a u povijesnim se zapisima slabo ili nikako ne spominju. Štoviše, ovdje su svoj dom pronašle škole, državne službe, različita građanska udruženja, vjenčaona, prvi međimurski diskač, Radio Čakovec, internat, čak i jedna tvornica, ali i podosta zatvorenika od kojih je nekima nažalost to bio “posljednji dom”. Sredinom pedesetih godina minulog stoljeća tu se smjestio i zavičajni muzej, a u novije vrijeme restoran i kafić. Tako je stari Čakov turen postao i „radni dom” tridesetak zaposlenika koji će dobar dio života provesti unutar njegovih zidina. Možemo li sve to opisati u jednom kratkom eseju, popularno, bez znanstvenih pretenzija? Bogatstvo života na tom malom prostoru iznenađujuće je veliko, pa zašto ne bismo pokušali? Počnimo od nobl stanara koji su bili glavni protagonisti svega što se događalo u najdužem vremenskom slijedu postojanja našeg grada.

Grof Čak, Lackovići i Celjski

Bogtepitaj zašto je na mjestu današnjega Čakovca grof Čak prije sedamstotinjak godina izgradio drvenu nastambu s kulom, okruženu palisadama od zašiljenih kolaca. To će zauvijek ostati misterij, kao što će pod velom tajne ostati i razlog zašto je to učinio na tako nepristupačnom, divljem i močvarnom zemljištu, nimalo ugodnom za život. Idemo nagađati: možda se čovjek s nečim razočarao, pa je riješio pobjeći od svih i potražiti mir u osami i dubokoj prirodi, a možda su ga nadiruće horde Mongola i Tatara navele na zaključak kako su močvara i divlja šuma jedina preostala mjesta na koja se čovjek može skloniti od podivljaloga svijeta. E naš grofe, nisi pogriješio – to su i danas jedina sigurna staništa, samo što ih na planetu, koji je u međuvremenu postao globalno nesiguran i prenaseljen, više gotovo i nema. U svakom slučaju, što se nas tiče, dobro je da si se baš tu ulogorio i napravio svoj turen jer, tko zna, možda bi na tom mjestu, u gustišu trstike i divljih trava, umjesto Čakovčana i neuništivih vrana, danas graktale i kvakale guske i race, a iz obližnjih močvara kreketale žabe. Zato ti hvala, presvijetli grofe. Pamtimo te i spominjemo. Prisjetimo se kadgod da živimo takoreći u tvojem dvorištu. Možda jednoga dana u Čakovcu dobiješ i ulicu. Sve je moguće.

No, vrijeme neumoljivo mete svoje tragove, pa su Mongoli na hitrim konjićima u hipu nestali u nepreglednim azijskim prostranstvima – kao da ih nikad nije ni bilo. U prašumi prošlosti zagubio se i grof Čak, a u paklenom vrtlogu vremena zametnula se i njegova kula i čitav njegov mali dom. Ostalo je samo ime Čakovec u koji – gle čuda! – otada počinju zalaziti sve finija feudalna gospoda. Nakon Čaka tu su svoje utočište pronašli puno moćniji velikaši – Lackovići. Ugarski palatin, vojvoda Transilvanije i hrvatski ban Stjepan II. Lacković, najistaknutiji među njima, pridodao si je, štoviše, pridjevak – Čakovečki. Hej, kraljev namjesnik i hrvatski ban kiti se nazivom Čakovečki! Čovječe, pa to znači da nismo bili neka zapuštena selendra usred rojeva močvarnih komaraca, nego lijepa, preuzvišenoj gospodi privlačna varošica.

Dobro, nećemo baš pretjerivati, ali stvarno smo bili nekakav faktor. Utvrdivši svoj mali zamak i zaštitivši ga najbolje što je mogao, Stjepan Lacković poželio je, nakon mnogih životnih peripetija u njemu dočekati spokojnu starost. Možda je baš s tom mišlju u obližnjoj Svetoj Jeleni osnovao pavlinski samostan. Ali, kad si pehist, jednostavno ti nema pomoći: gdjegod bio i štogod činio, zla kob će te zaskočiti kad joj se najmanje nadaš, pogotovo ako sam sebi kopaš grob zamjerajući se kralju. Na Krvavom saboru križevačkom 1397. godine, u jeku dinastičkih borbi, jadnog Lackovića sasjekoše ljuti protivnici te ga poput najgoreg probisvijeta, lupeža i tata baciše s visoke kule u gradski opkop. Eto ti sad, pa se ti zamjeraj kralju. Zlehuda sudba nije mu dala mira ni u grobu – njegov mrzitelj, neprijatelj i ubojica, kralj Sigismund, prepustio je Lackovićev dom svojim vjernim pristašama i poslušnicima Sečenjijima, a potom grofovima Celjskim.

Pomislili bismo da dodvorice uvijek dobro prođu, ali narodna mudrost kaže oteto – prokleto, pa Sečenjiji ubrzo izgubiše milost Sigismundovu, što će reći da su zakratko navrat-nanos napustili Čakovec. A grofovi Celjski? E, ti su se tek zakrvavili, ne samo s brojnim protivnicima, nego i unutar vlastite obitelji. Nije tu bilo neke sloge, ljubavi još i manje, tek borba svakoga sa svakim. Neobično? Nesvakidašnje? Nijedno od toga. Dekapitirati suparnika bilo je u to vrijeme uobičajeno i moralno prihvatljivo, čak i u najvišim crkvenim redovima. Doskora će tu neobuzdanu borgiansku moralnu korupciju kanonizirati književnik Niccolo Machiavelli u svojem Vladaru: Ne ubij! Osim ako… Stvarno ludo vrijeme, možda čak i luđe od našeg. Ali – pazi sad! – baš se u toj zastrašujućoj okrutnosti odnekud izrodilo dotad neviđeno kreativno razdoblje: renesansa. U filmu Treći čovjek Orson Welles o tom će fenomenu reći sljedeće: „U Italiji su imali pet stotina godina krvoprolića, a dali su Michelangela, Leonarda da Vincija i renesansu. U Švicarskoj je vladala bratska ljubav. Oni su imali pet stotina godina demokracije i mira – i što su stvorili? Sat kukavicu!” Kako je to bilo moguće? Na to pitanje ni danas nemamo prihvatljiv odgovor, ali jedno je sigurno: dok su se Europljani s jedne strane međusobno klali, a s druge iskazivali profinjene osjećaje prema ljepotama nadošlog preporoda kulture, znanosti i umjetnosti, prečuli su sve glasnije lupanje Osmanlija na vlastita vrata: Kuc, kuc! Allahu ekber!

Ernušti i Zrinski

Negdje 1470-ih međimursko vlastelinstvo prelazi u ruke pokrštene židovske bankarske, a kasnije i banske obitelji Ernušt. Ova razblažena hrvatsko-ugarska inačica firentinskih Medicija, svoju je prefriganost koristila za strelovito gomilanje položaja i bogatstva, pa su i samom kralju Matiji Korvinu posuđivali novac uz obilje kojekakvih protuusluga od kojih je jedno, kako se čini, bilo i Međimurje. Dokopavši se tog vlastelinstva, Ernuštima je Čakovec postao matični posjed, pa nisu škrtarili u stambenoj komotnosti, ali nisu zapostavili ni gradsku fortifikaciju. Ovo potonje doskora se pokazalo opravdanim jer su dotadašnja staleška i dinastička prepucavanja bila obična mijaukanja u odnosu na nadolazeće zlo koje se valjalo prema srcu Europe: Osmanlije. U ozračju straha i nesigurnosti – osmanlijske pljačkaške akindžije prvi put provaljuju u Međimurje već 1479. godine – Stari grad primarno postaje utvrda, a dom tek u mjeri u kojoj mu to vanjske okolnosti dopuštaju. Ernušti, dakle, nisu mogli baš posve bezbrižno uživati u toplini svojega doma, a još su se manje tom luksuzu mogli prepustiti sljedeći feudalni gospodari – slavni Zrinski. Prvi od njih, hrvatski ban Nikola, uselio se u čakovečku tvrđu negdje 1556. godine, nakon što je Zrin, njegov rodni dom, zbog Osmanlija postao preopasan za život. U to vrijeme većina njegove djece – pet sinova i osam kćeri koje je imao s prvom ženom Katarinom Frankopan – već se rodilo, pa je svima skupa zacijelo bilo zanimljivo istraživati novo obiteljsko gnijezdo. Nakon smrti Katarine, Nikola se oženio češkom plemkinjom Evom Rosenberg s kojom je dobio još jednog sina. Dakle, djece ko' u luna parku. Prekrasna obitelj, samo da je bilo malo više mira i sreće. Ali nije. Nemamo točnu predodžbu koncepcije djetinjstva tog vremena ni bliskosti roditelja s djecom, ali znamo da su roditeljski osjećaji svevremenski, i pouzdano znamo da s nadolaskom teških vremena dodatno ojačaju. Zato je sasvim moguće zamisliti najvećeg hrvatskog vojskovođu 16. stoljeća, čovjeka koji će pod Sigetom, u “bitki civilizacija” razbiti vojsku sultana Sulejmana Veličanstvenog, kako se podno zidina čakovečkog dvorca igra sa svojom dječicom. Najčešće ga zamišljamo kao neustrašivog ratnika, zašto ne i kao brižnog oca i muža? Kao da je roditeljstvo rang niže od vojništva. Premda je živio u nevjerojatno okrutnom svijetu, njegovi očinski osjećaji ostali su netaknuti čak i u času kad je mogao birati između života i smrti. Na sultanovu ponudu da preda grad i mirno ga napusti s preživjelim ratnicima, bez premišljanja odgovara: „Neće nitkor na moju dicu prstom kazati“. Slika tog hrabrog čovjeka ostala je nepomućena do danas, a opjevana je i u završnoj ariji opere „Nikola Šubić Zrinski“, u kojoj libretist ispravno procjenjuje gdje su mu bile misli u trenutku pogibeljne opasnosti: „Hajd u boj, u boj! Za dom. Za dom sad u boj!“

I tako, dok je ostatak Europljana 16. stoljeća iščekivao pojavu suvremenih filozofa koji će označiti doba znanosti i konačan kraj mračnog srednjeg vijeka, Hrvatska je vapila za vojskovođama i ratnicima. Na svu sreću, takvi se ljudi u teškim vremenima odnekud doista i pojave, jer teška vremena stvaraju velike ljude. Ali kako narod izložen zlima ne bi ostao zakinut u humanističkim postignućima, fortuna se pobrine da mu podari i ljude vične književnosti, znanosti i umjetnosti. Uz mnoštvo ostalih, poput Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, Marina Držića, Fausta Vrančića, Petra Zoranića, Franje Petrića, Marka Marulića, Marka Antuna Dominisa, slikara Juraja Klovića i ostale, za nas Hrvate to su u oba Vitezovićeva „plačuća stoljeća Hrvatske” bili i Zrinski.

Vratimo se stoga njihovom obiteljskom stablu koje je upravo u stoljeću hrvatskih patnji naglo ojačalo, najavljujući svoj skorašnji vrhunac. Nikolin sin Juraj IV. Zrinski, kojemu je po očevoj smrti 1566. godine pripao Čakovec, proživio je u njemu čitav život. Kao i većina Zrinskih bio je ratnik, ali i učen čovjek, sklon glazbenoj umjetnosti, kulturi i obrazovanju, te veoma privržen domu i obitelji. Ovo potonje razvidno je iz teksta kamene ploče postavljene u njegovo vrijeme na ulazu u palaču Staroga grada, a kasnije nepromišljeno premještene na sjeverni bastion, danas postav Stoljeća utvrde s hologramom Nikole Šubića Zrinskog. Preveden s latinskog, tekst na ploči glasi:

„Blagoslovi Gospodine ovaj dom i sve koji u njemu stanuju.
Godine Gospodnje 1569.“

Ove dvije rečenice puno govore o duhu Zrinskih pa bi bilo pravično i pošteno vratiti ploču tamo gdje je izvorno bila postavljena – na ulazu u palaču. Jurja su naslijedili sinovi Nikola i Juraj mlađi. Ratničku hrabrost i srčanost, unuk slavnog Nikole Šubića Zrinskog, Juraj V. Zrinski, iskazivao je opako britkim jezikom. Nije se libio žestoko braniti ono što je držao pravičnim, pa makar to bilo i krajnje riskantno protivljenje osvetoljubivim moćnicima i vladarima. Takve karakterne osobine – hrabre, ali u svim vremenima opasne – naslijedili su njegovi sinovi, najslavniji izdanci Zrinskih: Nikola i Petar. U političkom, vojnom i kulturno–književnom smislu duh Staroga grada s tom je dvojicom dosegnuo vrhunac i nikada više neće biti dostignut, a kamoli nadmašen. Čakovec s njima postaje ne samo obiteljski, nego i duhovni dom. Nažalost, Nikolu i Petra upravo je slobodarska smiona „zrinskost”, navela na nesretno i neoprezno protivljenje mrskim, ali taštim i moćnim habsburškim vladarima, čime su na sebe, svoje ime, obitelji i dom navukli neobuzdanu mržnju bečkih drznika, opasno ugrozivši svoju egzistencijalnu sigurnost. Nikola je pod čudnim okolnostima skončao u lovu na vepra, a Petar je pogubljen, njegova obitelj prognana i zatrta, a dom konfisciran i temeljito opljačkan. Dirljivo oproštajno pismo Petra Katarini ostat će sadašnjim i budućim naraštajima poučan primjer bezuvjetne vjernosti obitelji, domu, domovini i vjeri.

Obiteljska tragedija Petra i Katarine, zbog natruha komunističke prošlosti, danas nažalost nije ono što bi nedvojbeno trebala biti: glavni čakovečki kulturni i turistički brend. Umjesto toga uporno nam se nameće legenda o zmaju Pozoju. Nezamislivo je, primjerice, da se Salzburg, umjesto kao grad Mozarta, promovira kao grad nekog izmaštanog podzemnog čudovišta. Zmaj Pozoj je možda simpatičan, ali pored jedne jedinstvene, istinite, emotivne i poučne priče za sve naraštaje, stvarno je jako loš izbor. U muzejskom marketingu i brendiranju postoji zanimljiva uzrečica: “Neka ti istina ne pokvari dobru priču”.

Romantična veronska drama o Romeu i Juliji najbolji je primjer: ako imaš priču koja se može dobro prodati na turističkom tržištu, tko mari je li baš u svim detaljima istinita. Što se tiče Petra i Katarine, njihovoj žalosnoj sudbini ne treba ništa pridodavati, jer bi svaka izmišljotina, ma kako dobronamjerna bila, pokvarila nadahnjujuću poantu. No, mi tu obiteljsku tragediju, taj neprocjenjiv kulturno-turistički i etički potencijal jednostavno ne znamo prepoznali kao dobru priču. Da znamo, znali bismo i kako ju dobro prodati. Među poznavateljima takvih prilika to se zove mrtvi kapital… i jedan je od rijetkih kapitala koje baš i nije lijepo imati.

Vratimo se na temu. Nakon Petrove smrti, u Čakovcu su jedno vrijeme živjeli sin Nikole Zrinskog, Adam, njegova sestra Marija Katarina i njihova majka Sofija Löbl. Ali, daleko je to bilo od nekadašnjeg doma Zrinskih. Osim što je prethodno temeljito opljačkana, polovina utvrde koja je oduzeta urotniku Petru, potpala je pod upravu Dvorske komore, zapravo samog cara Leopolda. Tako je ispalo da je Adam svoj dom dijelio s vladarom koji mu je ocu zagorčao život, ubio strica i uništio njegovu obitelj te do smrti utamničio bratića Ivana Antuna. Adam je ubijen u bitki s Turcima kod Slankamena 1691. godine. U trenutku kad je dobio metak u leđa bio je okrenut prema neprijatelju. Najgore je ipak prošao Ivan Antun, jedini sin Petra i Katarine. Umjesto napredovanja u tek započetoj vojnoj karijeri i vidanju rana svojeg čakovečkog doma, on je po odobrenju cara Leopolda uhićen i za razliku od oca osuđen na sporu smrt. Nakon dvadeset godina tamnovanja izdahnuo je 1703. godine u hladnoj i vlažnoj austrijskoj ćeliji od zapaljenja pluća. Bio je posljednji iz muškog roda Zrinskih, a s obzirom na obrazovanje, vojne vještine i poznavanje više stranih jezika bio bi dostojan nasljednik svojih predaka. Zajedno s bratićem Adamom mogao je vratiti snagu i slavu Zrinskih, spremno dočekati oslobođenje hrvatskih krajeva od Turaka i pripremiti Hrvatsku za nadolazeće doba prosvjetiteljstva. Bio bi to hrvatski preporod stotinjak godina prije Preporoda. Ivanovo tijelo tek je 1944. godine pronašlo svoj tihi dom u zagrebačkoj prvostolnici, pokraj oca Petra i ujaka Frana Krste Frankopana. Godina povrata njegova tijela u domovinu i te kako je utjecala na reputaciju Zrinskih u poslijeratnom razdoblju. Zrinski-Frankopanska (August Harambašić)

Althani i Festetići

Gospodstvo markiza de Pryea i Ivana Čikulina bilo je kratkog vijeka jer je Leopoldov nasljednik, car Karlo VI, 1719. godine poklonio Međimurje obitelji Althan. U pozadini te velikodušne geste stajala je priča da je supruga grofa Mihaela Ivana Althana, duhovita i vatrena Španjolka, markizica Marija Anna Pignatelly, bila careva družica. Vidi vraga, a mi mislili kako su, nasuprot današnjim promiskuitetnim, to bila čedna vremena. Štoviše, ova romantična carska avantura nije se dogodila tek tako – bila je isplanirana i dobro smišljena, a pojedinosti su manje-više znale sve uključene strane, uključujući i samoga grofa. No, stvar je funkcionirala i svima je bilo lijepo. Nikada se Čakovec – osim u jednom posve drugom kontekstu za vrijeme Zrinskih – nije toliko sljubio s carskom prijestolnicom kao tada: u Beču je stolovala moć, u Čakovcu ljubav, pa ako je ova potonja, kako kažu, jača od svega, onda je prevaga bila na strani Čakovca. Uostalom, Karlo si je morao itekako dati truda doći „po svoje” u Čakovec, jer u vrijeme kočijaških putovanja nije bilo nimalo ugodno prevaliti taj put. Mladima za pouku – ljubav je bol. I tako je, kome milo – kome drago, sudba nastavila ispisivati životne putove: grofu Althanu odredila je skoru smrt, pa se markizica drage volje i milog udovičkog osmijeha preselila direktno u kraljev krevet, tj. u njegov bečki dvor, a Međimurje – za koje je, ruku na srce, puno učinila – prepustila je sinu i unucima. Turci su odavno dali petama vjetra, pa su Althanići uživali u miru i spokoju. No, zmaj Pozoj, koji je dotad mirno spavao pod starogradskim zidinama, naglo se u snu trgnuo te prouzročio strašan potres. Kako je ugoda stanovanja Althanima bila na prvom mjestu, potres im je dobrodošao da u obnovu oštećene palače krenu s neviđenim žarom. Na kraju je to ispalo puno više od nužne obnove. Spomenimo samo najkrupnije zahvate: dotadašnji renesansni dvorac preuredili su u stilu baroka nadogradivši mu dva kata, premjestili su toranj na ulazni bastion i nadodali uru. Kad je sve bilo gotovo, Stari grad je zasjao gotovo zrinskim sjajem, nažalost ne i duhom. Bio je, navodno, tako upicanjen da se ni kralj ne bi libio u njemu prespavati. A još s vrckavom i lijepom markizicom!?

No, poneseni ugodnostima luksuznog stanovanja i bezbrižnog života, Althani nisu shvatili da se duh vremena počeo mijenjati. Magičan zov prosvjetiteljstva – kamoli sreće za Hrvatsku da su ga dočekali Zrinski – preplavio je Europu, a dijete stoljeća razuma već je prohodalo i počelo se odazivati na ime – kapitalizam. Gegavi i sporo misleći Althani ostali su, međutim, i dalje zadrti feudalci. Shvativši na koncu stoljeća da ih je vrijeme pregazilo, odlučiše se riješiti, za njih preteškog tereta upravljanja velikim međimurskim vlastelinstvom. Kupoprodaja je obavljena 1791. godine u korist stare, razgranate i bogate, poduzetničke obitelji Festetić, točnije grofa Jurja Festetića starijeg. Uslijedilo je čitavo stoljeće poslovnih vratolomija kojima su snalažljivi i poduzetni Festetići bitno pridonijeli razvoju Međimurja, ali su se na nekima baš gadno i opekli. Poduzetnička histerija toliko ih je očarala da su i svoju prekrasnu čakovečku palaču počeli zamišljati kao tvorničku halu. Na koncu su to od nje doista i učinili – u prostoru Staroga grada, pa i u samoj palači, Juraj Festetić mlađi otvorio je tvornicu šećera. Šećerana je bila jedna od začetnica industrijskog previranja u ovom našem kutku ogromne Monarhije, ali i zabrinjavajuća naznaka neosjetljivosti kapitala za druge vrijednosti. Samo profit. Šećer se na koncu pokazao tako loše kvalitete da je tvrtka propala za svega desetak godina. No, šteta na palači već je učinjena, a u statusnom smislu čitav je starogradski kompleks degradiran: visoki tvornički dimnjaci, buka parnih strojeva i užurbanost industrijskog pogona bili su u teškom raskoraku s primarno stambenom namjenom zdanja. Nakon tog fijaska u palači su do 1888. godine „stanovali“ Okružni i kotarski sud, Državna učiteljska škola (1879. – 1889.) te veći broj obitelji Festetićevih najamnih radnika i seljaka. Ovi potonji ostali su tu do izbijanja Prvog svjetskog rata kada su neki od njih premješteni u obližnju zgradu bivše Festetićeve carinarnice (iz doba šećerane), kasnije gradske vage i naposljetku gradske vrtlarije. Valja pridodati kako je među tadašnjim stanarima bilo i nekoliko obitelji od kojih je svaka imala po desetoro djece. Zamislite samo tu dječju ciku i viku koja je danomice odzvanjala Starim gradom. A onda je došao rat. U Stari grad se uselila vojska.

Zadnji feudalni vlasnik međimurskog vlastelinstva, grof Eugen Festetić, nakon što je kao neženja i čudak, kloneći se poslovnih rizika, lagodno odživio svoje najbolje godine, prodao je cijelo vlastelinstvo 1923. godine dioničkom društvu „Slavonija“, koje se bavilo preradom drva. Tako je stara čakovečka utvrda dvadesetih godina prošlog stoljeća zamalo postala pilana. Ali, novi je vlasnik ubrzo shvatio da je kupio mačka u vreći te ga se nastojao čim prije riješiti. Na koncu ga je na jedvite jade, onako poluruševnog, kupilo Udruženje obrtnika Čakovec. Obrtnici su palaču prenamijenili u najamnu zgradu u kojoj su uz svu silu kojekakvih udruženja (Čakovečki športski klub, Udruženje ugostitelja, Hrvatski radiša, Katastarska uprava, Sresko načelstvo, Udruženje zanatlija, Jugoslovensko teozofsko društvo...), svoj skroman dom pronašli i građani slabijeg imovnog stanja, njih dvjestotinjak. Podno zidina nekad gospodskog zdanja, u kojem su se održavale hrvatske banske konferencije i krojila visoka državna politika, novi stanari uzgajali su kokoši i svinje, dočim je držanje rogate stoke, gusaka i raca iz bogtepitaj kojih razloga bilo zabranjeno. Obrasci za dodjelu stanova i slična administrativna papirologija bila je tiskana najprije ćiriličnim, pa tek ispod toga latiničnim pismom. Na prvi pogled pomislili bismo da rezidencija hrvatskih banova nije mogla niže pasti – ali jest. Unatoč svemu, gradska sirotinja ga je doživljavala svojim domom, osobito djeca koja su u njemu odrastala. No, za vrijeme Drugog svjetskog rata pridošli Mađari nastojali su ga potpuno odnaroditi. Preimenovali su dotadašnju Državnu trgovačku akademiju, smještenu od 1939. godine u Starom gradu, u Čakovečku mađarsku kraljevsku državnu trgovačku srednju školu grofa Nikole Zrinskog (Csáktornai Magyar Királyi állami grof Zrinyi Miklos kereskedelmi középiskola“), uveli mađarski jezik kao nastavni, smanjili broj učenika Hrvata i mađarizirali njihova imena. Tako su djeca mađarskih službenika, domaćih mađarona, vojnika i žandara, postala većinski polaznici škole. Preostali hrvatski učenici morali su natucati mađarski i trpjeti podsmijeh svojih kolega i nastavnika. Tako se, eto, dogodilo da se u domu hrvatskih banova hrvatski jezik izgovarao potiho i sa strepnjom. Ali nije to bilo jedino poniženje. Paralelno sa školom Mađari su tu smjestili i pripadnike svoje okupacijske vlasti, provodeći nesmiljenu zatvorsku torturu nad protivnicima režima. Time je Stari grad prestao biti ičiji dom, nije bio ni utvrda, a nije više bio ni hrvatski. Domaćim ljudima postao je stran, u njemu se govorilo teškim mađarskim jezikom i k tome je još postao i rešt, pa su ga ljudi sa strahom zaobilazili. Niže nije mogao pasti. Ali, duh slavne prošlosti, duh Zrinskih, tako se duboko uvukao u njegove zidine da ga nikakva mračna sila nije više mogla iz njih istjerati.

Taj neukroćen duh stoički će otrpjeti i natkriliti sve nepravde i poniženja habsburških, ugarskih i starojugoslavenskih vlasti, potom Mađara i mađarona, te na koncu zabludjelih pojedinaca koji će u nadolazećim desetljećima ideološke zatucanosti izgubiti čvrstu životvornu spojnicu s hrvatskom kulturnom i povijesnom baštinom.

Poslijeratni život u Starom gradu

Kroz svoju dugu povijest čakovečki Stari grad preživio je i teža razdoblja, pa je tijekom Drugog svjetskog rata otrpio i onih nekoliko godina mađarske okupacije. Isprva se činilo da će s oslobođenjem vratiti staru slavu, oživjeti svoj hrvatski identitet i ponovno zasjati zrinskim sjajem. No, svršetkom rata započinje brutalna, u nekim segmentima čak monstruozna pobjednička euforija autokratskog totalitarnog režima koji nastoji nametnuti kontrolu nad svim sferama društva. U zatvorskim ćelijama Staroga grada promijenili su se samo “stanari”: umjesto protivnika mađarskog okupatorskog režima sada se tu zatvaraju njegovi stvarni ili izmišljeni suradnici, aktivisti HSS-a, sumnjivi „neprijateljski elementi”, pa čak i jadnici koji su se mimo bilo kakve politike nekome zamjerili. Smrtne i dugogodišnje zatvorske kazne, zapljena cjelokupne imovine i oduzimanje građanskih prava postaju dio svakodnevice. No, to je bila tek jedna strana priče. Druga, koja se dotiče ovog prikaza, jest odnos novih vlasti prema kulturno-povijesnoj baštini, pa i prema Starom gradu. Pojedincima koji su razmišljali svojom glavom već je tada bilo jasno da se staroj čakovečkoj utvrdi kroji sudbina koja neće imati vidljiv pečat slavne prošlosti, osobito ne one s oznakom Zrinskih. To je bila znakovita naznaka slabljenja njezinog nacionalnog i kulturno-povijesnog identiteta. Slično su Hrvati izigrani i 1919. godine kada su u Zagrebu masovno i s velikim ushićenjem dočekali posmrtne ostatke Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, misleći da će u Državi SHS konačno moći slobodno slaviti svoje nacionalne tradicije iz prošlosti. A samo godinu dana prije toga pucnjava na hrvatske domobrane na zagrebačkom Jelačić placu jasno je dala na znanje i ravnanje Hrvatima da to neće biti tako. I doista, nakon ceremonijalnog ukopa hrvatskih mučenika u kriptu zagrebačke prvostolnice na Zrinske se polako zaboravilo, pa je i njihov dom u Čakovcu baš tih međuratnih godina prepušten najžalosnijoj sudbini. Naravno, što se drugo moglo i očekivati od centralizirane države koja prema Hrvatima i njihovim povijesnim tradicijama nije imala nikakve sklonosti. Nakon Prvog rata očekivali smo da ćemo postati narod sam po sebi, ničija kopija i ničiji sluga, pa smo se povjerili svojoj nadahnjujućoj prošlosti i velikanima – jer prošlost je ono što nam govori tko smo. Bili smo izigrani i prevareni. I onda još jedanput nakon Drugog rata. No, krenimo redom i pogledajmo što se u Starom gradu događalo od 1945. do danas.

Odmah nakon oslobođenja, umjesto Čakovečke mađarske kraljevske državne trgovačke srednje škole grofa Nikole Zrinskog, u Starom gradu je otvorena nova škola jednostavnijeg naziva: Trgovačka akademija. Ime Zrinskog je izostalo, a doskora je nestalo i s adrese rezidencije hrvatskih banova: središnji čakovečki Zrinski trg postao je Trg Republike. Na takve odluke isprva nitko nije obraćao pozornost, premda se u njima već nazirala jasna rezerviranost komunističkih vlasti prema “klasnim neprijateljima” – feudalcima. Usto, Zrinski su bili slabija strana jer ih nije ni bilo, a pošto se nije našao nijedan „odvjetnik“ koji bi ih posthumno zastupao, ispalo je da se lokalni vlastodršci hrvaju s duhovima prošlosti. S unaprijed poznatim ishodom.

No, pustimo na trenutak ideološke igre koje su se polako uvlačile u sve strukture novonastale države i zadržimo se na Starom gradu i ljudima koji su tu živjeli ili se školovali. U Drugom svjetskom ratu i poslijeratnom razdoblju većinski stanari Starog grada bili srednjoškolci: tijekom rata polaznici mađarske trgovačke srednje škole, a nakon rata Trgovačke akademije. Stari grad je u oba slučaja bio veliki đački dom, a mladima su svugdje u svijetu, u svim državama i sistemima, najvažnije dvije stvari: druženje i zabava. Teško ih je bez velike prisile i smišljene političke indoktrinacije upregnuti u bilo kakve dogme i ideologije, uglavnom očekuju da ih se pusti na miru kako bi sami pronašli svoj put. Ako pak ih kojim slučajem zadesi, oni će i u najgorem zlu i nevolji pronaći nešto dobroga. Evo jednog detalja iz ratne 1943. godine kojeg nam je ispričao tadašnji učenik mađarske trgovačke srednje škole, danas još uvijek vitalan i lucidan devedesetčetverogodišnji Čakovčanin Ivan Petriš.

– Jedino dobro što mi je ostalo u sjećanju iz razdoblja mađaronštine jesu športske aktivnosti. Mađari, velika športska nacija, uveli su fiskulturu kao nastavni predmet. Svaki dan prije početka nastave, u pola osam ujutro, sastali bismo se u parku (Perivoj Zrinskih) kako bismo petnaestak minuta gimnasticirali, a potom smo uz pjevanje mađarskih koračnica ušli u Stari grad, u školsku zgradu. U školi se igrao nogomet, tenis, stolni tenis i drugi športovi u kojima su neki od učenika trgovačke škole poslije postigli vrhunske rezultate. Često smo išli u Nagykaniszu na nogometne susrete, ali i Mađari su tako uzvraćali nama u Čakovcu. Uzor su mi bili stariji učenici: nogometaš Franjo Bezeredi i stolnotenisač Viktor Benčik. Isticao se i Ladislav Legenstein, sin Geze Legensteina, svestranog športaša čijom je ljubaznošću Čakovečki športski klub imao svoje sjedište u njegovoj Gradskoj kavani Royal. Laci, kako smo ga mi Čakovčanci zvali, kao talentirani športaš dobro je igrao nogomet i ping-pong, a nakon rata postao je i državni prvak u tenisu. Taj športski duh iz školskih dana poslije me pratio cijeloga života, do danas. Ne kaže se bez razloga da školsko znanje i navike ostaju trajne.

Trgovačka akademija i internat

Dakle, izostavimo li njezine ružne strane, mađarska škola u Starom gradu je Ivanu Petrišu, čovjeku s prebogatim životnim iskustvom da bi svoje uspomene prilagođavao vladajućim političkim ili ideološkim strukturama, u nekim detaljima ostala u lijepom sjećanju. Tako je to: mladost ima svoju logiku koja je starijima katkada nerazumljiva. No, slijedimo daljnji tijek vremena i osvrnimo se iznova na poslijeratno razdoblje. Odlaskom Mađara i osnivanjem Trgovačke akademije, u Starom gradu svakodnevno se naguravalo stotinjak, a kako koje godine, i puno više učenika. Razredi su bili na drugom katu jugoistočnog krila palače, a zbog velikog broja učenika, koji su dolazili iz gotovo čitave Hrvatske, pa i slovenskog Prekmurja, već 1946. godine na prvom katu palače otvoren je internat. Da bismo stekli zorniju sliku tog prostora spomenimo kako je školske godine 1945./46. Trgovačku akademiju pohađalo je svega dvadeset pet učenika i šesnaest učenica, a samo koju godinu kasnije, 1949./50., bio je upisan četrdeset i jedan učenik i 330 učenica, što znači da ih je ukupnp bilo 371. Puno ih je stanovalo u školskom internatu. Okupljeni na jednom mjestu, pod istim krovom, mladi su se svim žarom prepustili čarima zajedničkog života, ispunivši svoje dane huncutarijama, ali i ozbiljnim obrazovnim, športskim i kulturnim aktivnostima: postojao je veliki pjevački zbor sa 120 pjevača, folklorna grupa, dramska sekcija, sekcija mandolinista, literarna grupa, tehnička i športska sekcija... Čitavim tim, debelim zidinama omeđenim prostorom, odjekivalo je veselje i smijeh bezbrižne mladosti. Nažalost, izvan zidina nije bilo tako, tamo je represivni aparat upravo nemilice nametao kopiju sovjetskog staljinističkog režima. Srednjoškolskoj mladeži Stari grad je stoga bio i dom i “utvrda”: dom jer im je pružao svu toplinu i ugodu učenja, stanovanja i mladenačke bezbrižnosti, a utvrda jer ih je visokim zidinama fizički odvajao od nimalo ugodnih vanjskih pojavnosti. Bio je to svijet za sebe, miran otok usred olujnog mora.

Za svoje potrebe internat je koristio i druge dijelove Staroga grada: u prizemlju zgrade srušene sedamdesetih godina, otprilike tamo gdje je u novoizgrađenom objektu danas muzejska suvenirnica, bilo je spremište za namještaj i drugu opremu, a nekadašnja dvorska kapelica i današnja vjenčaona služila je kao smočnica za hranu koju je koristila internatska kuhinja. Za potrebe čakovečke vojarne, zelje, grah, krumpir i ostale namirnice čuvale su se u prirodno klimatiziranom polupodrumskom prostoru sjevernog bastiona, starijim Čakovčanima poznatijem kao diskač. Jedina stvar koja je remetila tu idiličnu insulu u insuli bili su zatvori u prizemlju fortifikacije. Oni su punim kapacitetom i s nimalo blažom torturom nastavili s „radom“ i nakon rata. Ostaje upitno kako su ondašnji vlastodršci, najprije mađarski, a potom jugoslavenski, mogli u isti koš staviti škole, internat, obitelji s djecom i zatvor. U kakvom je skladu s odgojem mogao biti takav konglomerat ustanova?

Sjećanja učenika Ekonomske škole

Kopiranje sovjetske terminologije u nazivima ustanova rezultiralo je promjenom imena Trgovačke akademije, pa je 1948. godine postala Ekonomski tehnikum („ekonomičeski tehnikum“). Nakon naprasnog razlaza sa Sovjetskim savezom nazvana je Srednja ekonomska škola, a od 1950. godine Ekonomska škola. Iz Starog grada u današnju školsku zgradu preselila se 1961. godine, a u njezine razrede ušla je novoosnovana čakovečka gimnazija. Godine 1967. i gimnazija je premještena u obližnju novu zgradu. I eto prigode da čujemo čega se iz tog vremena prisjeća polaznik Ekonomske škole, Varaždinac Milivoj Turk.

– Osnovnu školu završio sam u Varaždinu, a 1956. godine upisao sam se u Ekonomsku školu u čakovečkom Starom gradu. Ekonomske škole bile su prve strukovne škole u Hrvatskoj, a ova u Čakovcu je slovila kao nadaleko poznata i cijenjena. Stoga sam smatrao da će mi pružiti kvalitetnije ekonomsko obrazovanje od gimnazije, što se tijekom mog kasnijeg školovanja na fakultetu i magisteriju doista i potvrdilo: stečenim znanjem bio sam u priličnoj prednosti pred studentima sa završenom gimnazijom. No, jedan od najupečatljivijih događaja na samom početku mog srednjoškolskog obrazovanja nije imao nikakve veze sa školom. Naime, baš 1956. godine, ubrzo nakon što sam počeo pohađati Ekonomsku školu, u Mađarskoj je izbio veliki narodni bunt protiv sovjetskog staljinističkog režima koji je nemilice zatirao ljudske slobode Mađara, tradicionalno naklonjenih zapadnom kulturnom krugu. Intervenirala je sovjetska vojska te se počela okrutno obračunavati s revolucionarima. Nakon krvavih, ali uzaludnih budimpeštanskih uličnih borbi i sloma revolucije, Mađari su počeli masovno napuštati zemlju. Odlazili su uglavnom na Zapad, ali i preko Mure i Drave, u Hrvatsku. Tako su mnogi od njih svoj privremeni “dom” pronašli u Međimurju, u dvorištu čakovečkog Staroga grada, pod šatorima ili na brzinu sklepanim drvenim nadstrešnicama. I danas me nešto stegne pri srcu kad se sjetim tih jadnih ljudi s uplakanom djecom kako se smrzavaju na užasnoj hladnoći i velikom nevremenu. U školu sam iz Varaždina putovao vlakom, kao i većina učenika sa šireg prostora tog dijela Hrvatske: Varaždina, Ludbrega, Ivanca, Lepoglave… pa čak i iz Lendave i okolnih prekmurskih naselja. Oni iz udaljenijih krajeva stanovali su u đačkom domu, odnosno internatu. Nastava se održavala u razredima na drugom katu jugoistočnog i jugozapadnog krila palače, a kat niže bio je Đački dom sa spavaonicama, prostorijama za učenje i dnevni boravak. Kako koje godine, u Đačkom domu boravilo je stotinjak, a ponekad i puno više učenica i učenika. S obzirom na to da je interes ženske mladeži za ekonomsku struku postajao sve veći, internat se iz početnog mješovitog postupno pretvarao u ženski. Kasnije je ukinut, što je po mojem mišljenju bilo pogrešno jer su se u njemu razvijale radne navike i stvarala čvrsta prijateljstva, a mladi su se polako navikavali na život u zajednici. Iza palače su bili športski tereni s odbojkaškim i rukometnim igralištima. Pa, sve u svemu, to je bio jedan mravinjak učenika, stanara i njihove djece te nastavnika i pomoćnog osoblja. Stari grad smo doživljavali više kao zamjenski dom, nego kao školu sa svim njezinim strogoćama, pravilima i kućnom redu. I danas se kao osamdesetogodišnjak rado sjećam svojih srednjoškolskih dana.

Zanimljiva su i prisjećanja dviju naših sugrađanki, Cvijete Moharić i Mire Zuzel, koje su u prvoj polovini pedesetih godina pohađale Ekonomsku školu te stanovale u internatu. Gđa Moharić došla je iz Drniša, a gđa Mira Zuzel kao ratno siroče iz Korenice:

– Do dolaska u Čakovec nikada nismo čule riječ “kaj”, pa nam je ispočetka bilo pomalo teško priviknuti se na međimurski govor, ali to je trajalo kratko. U đačkom domu vladala je sloga i prijateljstvo, a odgojiteljice su bile vrlo ljubazne i drage osobe. U krevet smo odlazili u osam navečer, a budili su nas u šest ujutro. Umivali smo se u zajedničkoj kupaonici u kojoj je bilo dugačko betonsko korito s nizom slavina za vodu. Jednom tjedno imali smo i toplu vodu. Oprati smo se mogli i u javnom gradskom kupalištu, u zgradi preko puta današnje Zagrebačke banke. Nakon jutarnje higijene išli smo na fiskulturu u atrij, ulazni bastion ili u jednu veću prostoriji u palači, ovisno o vanjskim vremenskim prilikama. Satovi tjelesnog su se održavali i u Domu partizana, u kojem su se povremeno održavale i zabave. Kao mlade cure voljele smo kroz prozor, uz smijeh i šaljive komentare, gledati dečke kako igraju odbojku i rukomet na igralištima ispod palače. Zimi su se prostorije zagrijavale kaljevim pećima, na ugljen i drva. U spavaonicama je spavalo po šest ili više cura ili dečki. Uglavnom, to su za sve nas bile lijepe godine, kakva već mladost zna biti. Hrana se pripremala u internatskoj kuhinji (prostorija preko puta Izložbenog salona, bivši matični ured, a kasnije ured državnih inspektora). Kuharice su bile domaće žene, pa je i hrana pripremana “po domaći”, bila je jako fina i ukusna. U lijepom sjećanju ostala nam je i “štalica” u prizemlju palače, u atriju. To je bila prostorijica u kojoj su se održavale zabave: sviralo se na harmonici, pjevalo, plesalo, veselilo se i zbijalo šale. Svi smo u nekoga bili zaljubljeni. Čakovec je u to vrijeme imao jedva sedam tisuća stanovnika, ali je bio neobično vitalan gradić sa tri srednje škole, velikom vojarnom, tri kina..., ali mi mladi iz Staroga grada rijetko smo odlazili u “vanjski grad”, jer smo unutar zidina imali sve što nam je bilo potrebno. Još jedna zanimljivost nam je svima ostala u sjećanju – tih godina jako smo se bojali Rusa.

Stanari

Poslijeratni Čakovec bio je mali grad u kojem su dominirale privatne kuće nekada imućne, a poslije rata razvlašćene i ponižene građanske klase u koje su se uselili novi stanari. Svejedno je nedostajalo stanova, pa je Stari grad s velikom palačom i fortifikacijom u tom smislu bio od velike koristi. Doduše, dobar dio potencijalnog stambenog prostora koristili su Trgovačka akademija, Učiteljska škola, Škola učenika u privredi i internat, ali je ostalo još podosta mjesta i za stanare. Potražnja je bila velika, pa su tek sretnici mogli računati da će se tu udomiti. Odluke o dodjeli stanova donosile su općinske strukture. Jedna od brojnih obitelji koje su 1951. godine imale sreću i dobile mali stan bila je obitelj Kofjač. Evo što danas o tome kaže kaže Čakovčanka Sonja Juranić Kofjač koja je kao petogodišnja djevojčica 1951. godine došla s roditeljima iz Zagreba u čakovečki Stari grad.

– Najprije smo nekoliko dana bili smješteni u maloj prostoriji u haustoru (kolnica ulaznog bastiona), a onda smo dobili prikladniji smještaj u staroj zgradi koja se nalazila s lijeve strane od ulaza u Stari grad. Zbog neodržavanja i nebrige ta je zgrada sedamdesetih godina srušena, a ponovno je rekonstruirana i podignuta tijekom nedavne obnove. Jako sam se veselila kad sam vidjela staru/novu zgradu u kojoj sam odrasla, ali mi je žao što iznutra nije rekonstruiran u izvornom obliku. Pri kraju te zgrade, na mjestu nekadašnjeg istočnog bastiona bila je do vrha zidina nasuta zemlja koja se blago spuštala prema dvorištu. To smo zvali bašća. Stanari su u bašći sadili cvijeće, a djeca se rado igrala. Prozori našeg stana gledali su na palaču. Imali smo kuhinju i jednu sobu. Struju i vodu nismo imali. Vodu smo ljeti nosili u kantama s pumpe u dvorištu Staroga grada, a zimi iz Đačkog doma (internata) ili od bake Jambrović koja je stanovala u obližnjoj kući u parku. U stambenom dijelu fortifikacije živjelo je otprilike petnaestak obitelji, uključujući i Aleksandra Schulteisa, prvog djelatnika i ravnatelja Gradskog muzeja Čakovec. Preko puta nas, u palači, bila je smještena Ekonomska škola i internat te stanovi za njihove djelatnike: upravitelja, odgojiteljice, higijeničarke, kuharice, spremačice… Povezanost svih stanara teško je opisati. Meni se kao djetetu činilo kao da smo svi jedna velika obitelj. Doista smo živjeli u velikoj slozi, zajedništvu i prijateljstvu. Djeci je bilo najljepše, Stari grad im je bio istodobno i vrtić i dom. Kada je 1961. godine u Starom gradu osnovana gimnazija postala sam gimnazijalka, takoreči u vlastitoj kući. Još kad sam živjela u Starom gradu upoznala sam i svoju prvu ljubav, budućeg supruga. Imala sam nezaboravno, presretno djetinjstvo i mladost, okružena brojnim susjedima i njihovom djecom. Igrali smo se oko jezera, na odbojkaškom igralištu iza palače, u bašći ili u voćnjaku koji se nalazio na mjestu današnjeg muzejskog parkirališta. Okolni park je za nas djecu bio čarobna šuma u koju su znali navraćati čak i jeleni. Živjeli smo u jednoj velikoj zajednici u kojoj se ulazna vrata stanova nisu zaključavala, u zajednici okruženoj starogradskim zidinama i tajnama koje smo u dječjoj igri hrabro otkrivali. Mi djeca iz Staroga grada u Čakovcu, učili smo se plivati na Trnavi pomoću kamionske gume, zimi smo se sanjkali i skijali na jednoj sklepanoj skiji na zamrznutom jezeru, a ljeti se u Jančijovim kolicima spuštali s bašće u dvorište, “ratovali” s protivničkom “vojskom” iz marofa i ostatka grada u grabi. Ponekad smo poskrivečki ušli u prostorije muzeja i tamo se igrali najmaštovitije igre, a da to nitko od odraslih nikada nije saznao; znali smo se virtuozno kamenčekovati i smišljati igre bez igračaka. Tu smo ostajali bez svojih najmilijih, doživjeli svoje prve ljubavi, udavali se i ženili: u jednoj vjenčanoj haljini udale su se tri starogradske mladenke. Mi djeca iz Staroga grada u Čakovcu, imali smo predivno djetinjstvo. I danas ponekad odem u Stari grad, gledam u prozore i zamišljam svoje prijatelje kako iz njih proviruju i smješkaju se: bog Elza, bog Manca, prošapćem, pa tako nastavljam: Marika, Lajči, Pišta, Štef, Draga, Janči, Dragica, Đurđa, Nada, Mila, Pipi, Jula, Mica, Seka, Lela, Dubravka, Anđelko, Miljenko, Cico, Braco, Verica, Jurica, Neno, Aldo, Dubravko, Milivoj, Višnja, Kruno, Gerta, Štefa, i neka oproste oni kojih se ovog trenutka nisam sjetila ... a jako ih sve želim zagrliti. Zauvijek će ostati u mojim mislima i sjećanjima. Eto, to smo bili mi djeca iz Staroga grada.

Doticaj Hrvatskog proljeća sa Starim gradom Zrinskih

Godine 1954. osnovan je Gradski muzej Čakovec. Njegovi postavi zauzimali su gornji kat sjevernog bedema, između ulaznog i sjevernog bastiona, otprilike gdje je danas smještena izložba Minijature. Već sljedeće godine, odlukom Konzervatorskog zavoda Hrvatske, Stari grad je dobio status „kulturno-historijskog spomenika”, što je značilo veliki korak naprijed u njegovom formalnom statusu, mali u njegovom održavanju i posve mizeran u smislu jasno definirane i prepoznatljive kulturno-povijesne tradicije. Ništa neobično, sličan status dobila je i poznata crkva sv. Jeronima u Štrigovi, koja je pod „zaštitom” Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture desetljećima rapidno propadala. Godine 1965.

Gradski muzej Čakovec mijenja naziv u Muzej Međimurja Čakovec, a nakon iseljenja čakovečke gimnazije, 1967. godine, premješten je u palaču. Entuzijastičan zagovornik njegova osnivanja, prvi kustos i ravnatelj, akademski kipar Aleksandar Schulteisz, stanovao je od 1956. do sredine šezdesetih godina u skromnom stanu u fortifikaciji Starog grada, u prostoru u koji se kasnije uselio Radio Čakovec, a danas čini međuprostor između vanjskog stubišta i muzejskog kafića. Schulteisz je tu imao i mali kiparski atelijer. Pakošću političkih moćnika i izmišljenih „grijeha“, Schulteiszu je 1964. napakirana naprasna smjena te je ubrzo, razočaran i narušena zdravlja, otišao u mirovinu. U daljnjem tijeku vremena gotovo je zaboravljen, no zalaganjem kustosice Erike Nađ Jerković njegov je kiparski opus predstavljen javnosti na izložbi 2003. godine u Čakovcu.

Potkraj 1969-e u Stari grad je iz Preloga premješten Arhivski sabirni centar za Međimurje Državnog arhiva u Varaždinu, koji je na polukatu jugoistočnog krila palače (današnja uprava muzeja), u vlažnom i neprikladnom prostoru ostao puna tri desetljeća. Godine 2002. premješten je u potpuno obnovljenu staru osnovnu školu u Štrigovi, današnji suvremeni Državni arhiv za Međimurje.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Hrvatsku su zapljusnula dva društvena pokreta: jedan nacionalni, a drugi gotovo svjetskih razmjera. Oba su dotaknula Međimurje i ostavila duboki trag u Starom gradu. Onaj nacionalni, pod nazivom Hrvatsko proljeće, prigrlili su međimurski intelektualci na čelu s čakovečkim ogrankom Matice hrvatske i predsjednikom prof. dr. Zvonimirom Bartolićem, a onaj drugi, šezdesetosmaški, svoje je pristalice nalazio u manjem, ali avangardnom dijelu međimurske mladeži. Hrvatsko proljeće se u Međimurju manifestiralo, među ostalim, u nastojanju osviještenih čakovečkih matičara da Starom gradu vrate hrvatski kulturno-povijesni identitet. Prilika za to ukazala se upravo te proljećarske 1971. godine, kada se ispunilo 300 godina od pobune hrvatskih i ugarskih velikaša protiv zaplotnjačke politike bečkih vlastodržaca. Ključnu ulogu u sukobu imala su braća Nikola i Petar Zrinski, pa je njihova čakovečka rezidencija, simbolički i stvarno, postala orlovo gnijezdo pobunjenika koji su odlučili ići na sve ili ništa. Pobuna nije uspjela, što je značilo početak kraja Zrinskih u Hrvatskoj i Ugarskoj te završetak najslavnijeg razdoblja povijesti Međimurja.

Kako bi obilježili obljetnicu pogubljenja hrvatskih mučenika, čakovečki matičari su na ulazni bastion Staroga grada 1971. godine postavili spomen-ploču posvećenu Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu. Tom odvažnom činu, koji je svojom originalnošću odudarao od dotadašnjih ideologiziranih stereotipa u opisu međimurske povijesti, nazočili su i neki od najpoznatijih hrvatskih intelektualaca i proljećara. Među njima se isticao jezikoslovac, prevoditelj, predsjednik Matice hrvatske i intelektualna uzdanica proljećarskog pokreta, akademik Ljudevit Jonke. U godinama koje su prethodile Proljeću, Jonke je već odradio lavovski dio posla u suzbijanju pokušaja posrbljivanja hrvatskoga jezika, a zapažena uloga u Proljeću koštala ga je karijere. Njegova nazočnost na otkrivanju spomen-ploče bila je vjetar u leđa matičarima u pokušaju vraćanja Staroga grada Zrinskima. Naime, u to vrijeme nikakvi vanjski simboli vjekovne prisutnosti Zrinskih u čakovečkom Starom gradu nisu postojali, pa ni sam muzej nije imao njihov postav. Lokalni vlastodršci, nedostojni oprati noge tim velikanima, istjerali su ih iz vlastitog doma. Potez matičara bio je bez presedana i za svaku pohvalu, no trajao je vrlo kratko: čim je beogradska politička vrhuška na čelu s Titom Proljeće proglasila protudržavnim pokretom preplašeni općinari sa strepnjom su počeli gledali na ploču, ne znajući što bi s njom. Konačno su je 1978. godine noću potajice maknuli. Povod je navodno bio dolazak u Čakovec nekog visokog partijskog dužnosnika. Tadašnja lokalna javna glasila nisu o skidanju ploče ni zucnula. A tko bi se i usudio...? Ploču je netko razuman neoštećenu bacio u podrum Starog grada gdje je dočekala devedesete i ponovno postavljanje na staro mjesto. Devedesetih je u Perivoju Zrinskih iznova postavljen i spomenik poginulim Međimurcima u Prvom svjetskom ratu, kojeg su komunisti, u vrijeme kad su takve stvari mogli raditi bez suda javnosti, također srušili.

Dakle, dugo nakon sramotnog rušenja spomenika banu Josipu Jelačiću sa središnjeg zagrebačkog trga 1947. godine, protuhrvatski duh ideološki zatucanih političara bio je još u punom zamahu. Micanje Jelačića, što se nisu usudili učiniti čak ni prijašnji mađaronski režimi, i uklanjanje spomen-ploče Zrinskima i Frankopanima u Čakovcu, nekoliko desetljeća kasnije, simboliziralo je tragičnu prirodu komunističkog režima koji je zatiranjem najslavnijih povijesnih ličnosti vlastitog naroda zatirao vlastitu vjerodostojnost. Na koncu će za to platiti vrlo visoku cijenu, no prije toga napravit će još jednu glupost – zabranit će Maticu hrvatsku. Bio je to možda posljednji čavao koji si je taj zabludjeli poredak zabio u lijes. Misao o povratku vlastitim tradicijama išla je ruku pod ruku s idejom o osamostaljenju Hrvatske te se u nadolazećim godinama više nije mogla izbjeći. Romanopisac Salman Rushdie lijepo je objasnio taj fenomen koji se ne dotiče samo Hrvatske: “Kad jednom pustite misao u svijet, može je se opovrgavati, ali ne može je se više ne misliti”. Dostojevski je u nekom drugom kontekstu to formulirao još jednostavnije: pokušajte desetak minuta ne misliti na bijelog medvjeda. Croatio, iz duše te ljubim" - T. Bralić i klapa Intrade

Doticaj šezdesetosmaškog pokreta sa Starim gradom Zrinskih

Paralelno s Hrvatskim proljećem događao se i čisto zapadnjački i gotovo univerzalni „šezdesetosmaški pokret“. Svojim revolucionarnim glazbenim stilovima koji su ga pratili, pokret je potvrdio dva i pol milenija staru izjavu navodnog Sokratovog učitelja glazbene umjetnosti, izvjesnog Damona, da se “nigdje ne mijenjaju zakoni glazbe a da to ne dovede do radikalnih promjena u društvu i politici”. I doista, šezdesetosmaški egalitarni pokret privukao je znatan dio svjetske mladeži koja je sanjala drukčije, pravednije društvo. Bio je to san o stvaranju svijeta bez društvenih nejednakosti, prevlasti muškaraca nad ženama, bez granica, vojski, siromaštva. Mladi su sanjali svijet u kojem će se borba za moć zamijeniti suradnjom, svijet bez zadrtosti, nasilja, kapitalizma i staljinizma, bez svega onoga zbog čega su prethodne generacije tijekom dva svjetska rata pobile stotinjak milijuna ljudi. Snovi su išli još dalje: svijet bez privatnog vlasništva, ljubomore, hijerarhije, crkvi, moćnih država, bez pretjeranog konzumerizma, svijet gdje bismo radili iz užitka, a ne za plaću. Danas te ideje zvuče kao buncanje, a tada su mnogi iskreno vjerovali u njih. Svojim buntovnim tekstovima taj pokret je nosila, nadahnjivala, podupirala i pothranjivala tadašnja zapadna glazbena produkcija. I premda čakovečka urbana rock-generacija zacijelo nije bila sasvim svjesna njegove dublje dimenzije, ona se s tim pokretom poistovjećivala i solidarizirala kroz moderan avangardan glazbeni stil. Koliko je to bilo napredno i hrabro govori i činjenica da je Đorđe Balašević kasnih 70-ih, kad je šezdesetosmaški studentski bunt već bio zaboravljen, a proljećari odavno ušutkani, napisao sladunjavu i patetičnu pjesmicu Računajte na nas, u kojoj se gotovo ispričava sumnjičavim i nadmenim režimskim dušebrižnicima: “Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan ton, jer slušamo ploče i sviramo rok. Al negde u nama je bitaka plam i kažem vam šta dobro znam: računajte na nas.“ Čakovečki rockeri slušali su i svirali taj “pogrešan ton” već duže od jednog desetljeća i nikome se zbog toga nisu ispričavali, a još manje nekog preklinjali da unatoč tom “grijehu” može “računati na njih”. Dakako, socijalna dimenzija spontanog svjetskog mladenačkog bunta smatrala se suvišnom, neželjenom i nepotrebnom u našoj “idiličnoj socijalističkoj samoupravnoj zajednici“, ali je politička i ekonomska kriza osamdesetih olabavila partijsku stegu, pa su se počele buditi alternativne društvene silnice, profilirajući se jednim dijelom kroz novovalni glazbeni trend koji pamtimo po Azri, Idolima, Električnom orgazmu, Pankrtima, Filmu, Haustoru, Prljavom kazalištu i drugima. No, puno prije toga, već sredinom šezdesetih, u Međimurju su se pojavile prve naznake modernog rock-naraštaja, koji je s osobitim guštom upijao tu nadolazeću, provokativnu i buntovnu glazbenu žesticu te se od ostatka mladeži izdvajao osebujnim načinom zabave, plesa, okupljanja i oblaćenja. Među manjim svakako, ali i među srednjim i većim hrvatskim gradovima Čakovec se postupno uzdigao na pijedestal hrvatske rock-prijestolnice. Već od 1972. godine, glavno okupljalište mladih koje je nosio taj “ludi” ritam bilo je u Starom gradu, u prizemlju sjevernog bastiona, donedavnom spremištu hrane – u diskaču Rupa. To formativno razdoblje čakovečkih rockera potrajalo je do kraja sedamdesetih kad je diskač preseljen na drugu lokaciju. Svoju blistavu karijeru glazbenika, a napose glazbenog menadžera i osnivača legendarnog autorskog benda Demoni, baš je nekako u to vrijeme okrunio Čakovčanin Toni Sabol, koji u svoj grad dovodi neke od najpoznatijih svjetskih glazbenih sastava. Uglavnom, Rupa je dala svoje, učvrstivši s Tonijem i Demonima društvenu poziciju čakovečkih rock glazbenika i publike, nakon čega je više desetljeća ostala zapuštena i gotovo zaboravljena, sve do temeljite obnove fortifikacije 2021. godine, kada je u njoj osvanuo hologram Nikole Šubića Zrinskog. Zadnja noć" - Demoni

No, osim tog buntovnog, olujnog i uznemirujućeg ritma, prikladnog za mlade dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća, unutar zidina Staroga grada zacijelo su se tijekom stoljeća sporadično mogli čuti i smireniji i takvom zdanju primjereniji tonovi crkvene i svjetovne glazbe: od srednjovjekovnih gregorijanskih korala, zabavnih trubadurskih nota putujućih pjesnika i glazbenika, renesansnih zborskih napjeva bez pratnje – a cappella, instrumentalnih baroknih izvedbi, pa sve do vedrih nota klasicizma i kućnog muziciranja u razdoblju romantizma. Premda bi bilo pretenciozno tvrditi kako je u čakovečkom dvoru glazba bila prisutna baš tim redom, u obimu usporedivom s puno raskošnijim i poznatijim europskim dvorovima, ona je u nekom obliku ipak činila dio života njegovih nobl stanara, osobito Jurja IV. Zrinskog, koji je u svoj čakovečki dom pozivao glazbenike i priređivao glazbene večeri. Stoga u procesu suvremenog brendiranja Starog grada tu vrstu glazbe nikako ne bismo smjeli izostaviti. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što je komorna i klasična glazba prikladnija tom prostoru i što najjasnije reflektira duh njegovih stanara, arhitekture i povijesti.

Temeljita obnova i revitalizacija

Zbog izgradnje nadvožnjaka i rušenja zgrade u kojoj je do tada djelovao, u Stari grad se 1978. godine, na samu desetogodišnjicu postojanja, uselio i Radio Čakovec. Smjestio se u zapuštenom prostoru gornjeg dijela ulaznog bastiona, u bivšem stanu Aleksandra Schulteisza, a današnjem prolazu do muzejskog kafića. Tu je ostao sljedećih nekoliko godina. Glazbeni program Radio Čakovca bio je u to prevrtljivo vrijeme prilično radikalan, o čemu svjedoče i stalne napetosti između glazbenog urednika i partijskih struktura, koje su budno pratile i kontrolirale što se emitira i kakva se glazba pušta. Štoviše, moglo bi se ustvrditi kako su liberalne radijske frekvencije iz Starog grada na svoj način nagrizale krutu ideološku strukturu tadašnjeg društva i unosile dašak osvježenja i moderne zapadne glazbene kulture u malu provincijsku sredinu. Godine 1972. u Stari grad je preseljena i novoosnovana Osnovna muzička škola Čakovec (prije toga Varaždinska muzička škola – područno odjeljenje Čakovec). Matični ured s pet zaposlenika dolazi u Stari grad, u prostor bivše internatske kuhinje, nasuprot ulaza u današnji Izložbeni salon, 1978. godine i tu ostaje do 1993. Sjedište ovog ureda prilično se dugo zadržalo u sjećanju starijih Međimuraca, pa se neki ljudi i danas u Starom gradu raspituju “gdje je tu Matični ured”. Sredinom devedesetih, nakon preseljenja Matičnog ureda u zgradu Županije, u taj prostor ulaze inspekcije s petnaestak zaposlenika i tu ostaju punih petnaest godina. Nakon toga odlaze u prikladnije prostorije u netom obnovljenoj upravnoj zgradi bivšeg Metalca. Spomenimo i to da su mnogi brakovi u međuvremenu sklopljeni, mnogi i raskinuti, no vjenčaona, u kojoj mladi parovi od 1978. godine izgovaraju svoje sudbonosno “da” ostala je u Starom gradu. Uzgred, svečana dvorana za vjenčanja nekoć je bila u funkciji dvorske kapelice. Pomalo simbolično, zar ne? Sredstvima Međimurske županije i hrvatskih iseljenika iz Kanade (Toronto i okolica) u dvorištu Staroga grada 2009. godine podignut je spomenik Oproštaj s prikazom Petra i Katarine Zrinski te Frana Krste Frankopana. Za sufinanciranje ovog projekta hrvatsko je iseljeništvo zainteresirao naš čovjek, Mirko Gavez iz Toronta, rodom iz Međimurja. Obilježavanje 450. obljetnice Sigetske bitke, 2016. godine, uz puno muke pokrenula je čakovečka udruga Bratovština Petra Zrinskog – Časni stol Čakovec. U ulaznom bastionu Bratovština je postavila spomen-ploču Nikoli Šubiću Zrinskom, a podizanje slične ploče inicirala je i u njegovom rodnom Zrinu, u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji. Godine 2015. u atriju palače otvoren je restoran Shamper koji nekoliko puta mijenja vlasnika i ime, a danas radi pod imenom Stari grad.

Na kraju valja istaknuti kako je Stari grad više desetljeća bio “na aparatima”. To znači da je obnavljan u najnužnijem obimu, uglavnom u dijelu palače. Fortifikacija je prepuštena propadanju, pa je sedamdesetih godina, zbog mogućeg urušavanja, uklonjena zgrada između ulaznog i istočnog bastiona u kojoj je nekad stanovala obitelj Sonje Juranić Kofjač. Istu sudbinu sljedećih je desetljeća umalo doživio i ostatak fortifikacije jer je oštećeno krovište prokišnjavalo i obilno natapalo zidove i boltu ulaznog bastiona, jednu od najvećih i najljepših u Hrvatskoj. Tek osamostaljenjem zemlje, početkom devedesetih, postali smo donekle svjesni neprocjenjivog kulturno-turističkog potencijala Staroga grada i imena Zrinski. "Kad si u Čakovcu" - Srećko Krištofić ft. HJER, Scifidelity Orchestra

Devedesetih je sanirano krovište i izvučena vlaga iz zidova fortifikacije kako bi se spriječilo njezino daljnje propadanje. No, temeljita obnova tog dijela Staroga grada krenula je tek 2019. uz pomoć europskih fondova. Završetkom radova, 2021. otvoren je Muzej nematerijalne baštine “Riznica Međimurja” i kafić Bedem, a iste godine otvoren je i suvremeni postav Zrinskih. Tako je Stari grad zablistao sjajem koji odnedavno zadivljuje posjetitelje i turiste. U svemu tome ne treba smetnuti s uma da su njegovu podugačku povijest u najvećoj mjeri obilježili stanari, a danas je ispisuju muzealci i ugostitelji, ali i brojni samozatajni pojedinci koji svoje životne vrijednosti traže na području povijesti, kulture i umjetnosti.

Stoga, hvala grofu Čaku, Lackovićima, Celjskima, Ernuštima, Zrinskima, Althanima, Festetićima i svim drugim, znanim i neznanim muževima i ženama koji su u Starom gradu živjeli, radili i umirali. Hvala djeci koja su u njemu odrastala, mladeži koja se tu školovala, nastavnicima i državnim službenicima, domarima, kuharicama, čistačicama, majstorima, higijeničarkama, odgojiteljima… rockerima. Hvala muzealcima, kulturnjacima i ugostiteljima, kao i svim ljudima iz zavičaja, domovine i dijaspore koji su bolno doživljavali njegovu stoljetnu zapuštenost i sanjali njegovo uskrsnuće. Što bi Stari grad bio bez njih? Nobl stanari su ga izgradili i proslavili, obični stanari učinili svojim domom, kulturnjaci galerijom, djeca vrtićem, srednjoškolci učilištem i zabavištem, rockeri pozornicom, intelektualci izvorištem nadahnuća, a muzealci kulturnom i baštinskom riznicom. U Starom gradu svima je bilo lijepo jer su se u njegovu okrilju osjećali sigurno i zaštićeno. S temeljitom obnovom i revitalizacijom te bitno drukčijim vrednovanjem naše povijesne baštine konačno smo se vratili svojim korijenima. Stoga ovaj tekst o Starom gradu možemo završiti u optimističnom i pjesničkom duhu:

Starče naš stameni. Koliko si zima prezimio, koliko studeni pretrpio, koliko ljudi utoplio, kolikim ratnicima rane vidao, kolike u grob otpravio... s kolikim se nepravdama i poniženjima pomirio, kakvih se hvala i divljenja naslušao, kolikim bijedama i nebrigama svjedočio, koliko te ljudi proslavilo, a koliko tek ponizilo... I još si tu, tako čvrst i tako postojan... i tako naš domaći, hrvatski.