Kako bi što bolje spoznala složenu cjelinu vrijednosti, predodžaba i praksi koje su činile život prapovijesnih ljudskih skupina, arheologija se osim interpretiranjem ostataka materijalne kulture služi i suvremenim pomagalima, metodama i tehnikama drugih znanosti. Tako je povećanjem broja znanstvenih analiza primjenjivanih tijekom arheoloških istraživanja, povećana i razina novih spoznaja te omogućena jasnija rekonstrukcija načina života čovjeka – glavnoga protagonista prapovijesti. Njegov utjecaj na prirodu, širenjem kultiviranih biljaka te domestikacijom i uzgojem domaćih životinja sada je moguće pratiti pomoću arheobotanike i arheozoologije – znanstvenih metoda koje se bave proučavanjem biljnih i životinjskih ostataka pronađenih tijekom arheoloških istraživanja. Temeljem njihovih analiza tako znamo da je prapovijesno društvo bilo pretežno poljoprivredno te da Panonska nizina zbog svojih klimatskih i ekoloških faktora predstavlja jedno od najduže naseljenih područja Europe, na kojem uzgoj oplemenjenih biljaka i domaćih životinja započinje neolitizacijom prije 8000 godina.

Osnovu prehrane prapovijesnih, točnije brončanodobnih populacija Panonske nizine činile su žitarice – pšenica, pir i ječam. Potonji zbog svoje otpornosti na različite temperature, kratko vegetacijsko razdoblje i izvanrednu prilagodljivost, predstavlja jednu od najstarijih i najraširenijih kultiviranih biljaka. Korišten je za prehranu ljudi, ali i kao hrana za stoku. Kasno brončano doba karakterizira i pojava pojedinih vrlo raširenih vrsta biljaka, koje su tijekom ranijih razdoblja tek rijetko uzgajane, kao primjerice proso, a spomenute su okolnosti pretpostavlja se potaknute prekomjernim iscrpljivanjem tla i pogoršanjem klime, što je rezultiralo umanjenom produktivnošću dotadašnjih vrsta i uvođenjem novih, bolje adaptiranih postojećim uvjetima.

Arheobotaničke nalaze mahunarki tijekom brončanoga doba čine grašak kao najučestalija biljna vrsta, zatim leća i bob te nešto rjeđe obična i gorka grahorica. Iako malobrojne, uljarice su zastupljene arheobotaničkim nalazima lana (korišten kao hrana, ulje i pigment), maka i sjetvenoga podlanka. Otkriveni su i nalazi sjemenaka voća kao primjerice divlje loze, divljih jabuka i šumskih jagoda te nalazi bobičastih plodova niskih grmolikih biljaka poput trnine, gloga i drijena, a ustanovljeno je i relativno mnogo vrsta korova, čija je prisutnost u stratigrafskim kontekstima važna radi utvrđivanja vremena sjetve kultiviranih biljaka.

Prostrana područja za uzgoj biljaka osiguravana su spaljivanjem postojeće vegetacije, nakon čega je slijedilo uklanjanje ostataka biljaka i oranje. Zemlja je iskorištavana do iscrpljivanja, nakon čega je ista površina ostavljena na ugaru, a u međuvremenu su korištene druge plodne površine. Kasnije, nakon odmora i obnavljanja plodnosti, zemlja ostavljena na ugaru se ponovo koristila. Uzgojeni plodovi uglavnom su spremani u zemljane jame za skladištenje. Ljudi brončanoga doba svoja su kultivirana područja dijelili na polja, vrtove, pašnjake i voćnjake. Radi zaštite plodnog površinskog sloja zemlje od erozije, za ratarstvo su korišteni nizinski predjeli dok su oni brežuljkasti korišteni za pašnjake.

Nakon ratarstva, sljedeća prema važnosti poljoprivredna djelatnost bila je stočarstvo. Temeljem arheozooloških nalaza, znamo da je uzgoj goveda bio najrašireniji među brončanodobnim populacijama Panonske nizine. Te su životinje imale veliku važnost u prehrani, ali i bile korištene kao radne životinje. Prema učestalosti slijede svinje te nešto rjeđe koze i ovce – male, plodne i mobilne životinje koje je bilo lako kontrolirati i njima upravljati. Od ostalih značajni su i rijetki arheozoološki nalazi konja i pasa. Zbog spore reprodukcije i prije svega kulturne važnosti pretpostavlja se da konji nisu korišteni u prehrani, a jednak je slučaj i sa psima, koji se smatraju komenzalnom vrstom, prilagođenom ljudskim staništima. Psi su uglavnom branili teritorij koji su dijelili s ljudima te služili kao pratitelji prilikom lova i uzgoja stoke, a njihov poseban status tijekom brončanoga doba dokazuje postojanje metapodija te amuleta napravljenih od primjeraka njihovih zuba. Malobrojni pak primjerci divljih životinja poput divljega goveda, losa, divlje svinje, jelena, srne, divlje mačke i smeđega medvjeda – uglavnom otkriveni nedaleko šumskih područja uz rijeke – upućuju ponajprije na sakupljanje njihovih ostataka, negoli na prisustvo lova. Zabilježeni su i pojedinačni arheozoološki nalazi riba (šaran, štuka), ptica grabljivica (sokol lastavičar) i barskih kornjača.

Da brončanodobne populacije nisu imale visoku kulturu pripreme i konzumiranja hrane potvrđuju analize organskih nalaza, koje nam ujedno daju i informacije o prehrambenim navikama te gastronomskim aspektima nosioca brončanodobnih kultura. Iz uglavnom karboniziranih ostataka hrane spomenutim je analizama potvrđeno kako su uz kruh najčešće spremana jela bili žganci te kaše od žitarica s dodacima povrća, mahunarki, mesa ili voća. Uz ostatke hrane, analizirani ostaci prikupljeni u najvećoj mjeri iz keramičkih posuda sadržavali su i tragove lijekova, bojila, ali i otrovnih tvari. Pretpostavlja se da su pripremane i raznovrsne varijante napitaka: pivo kao najstarija vrsta pića izrađivano je pretežno od ječma te vino od bobičastoga voća i divlje vinove loze.

Jedinstven primjer mnogobrojnih karboniziranih biljnih vrsta otkriven je na nalazištu Igrišće na Kalničkoj gori, gdje su kraj ognjišta u unutrašnjosti kuće pronađene velike količine cijelih divljih jabuka i žireva. Temeljem konteksta pronalaska pretpostavljeno je da su korišteni za prehranu ljudi, što ne čudi, s obzirom da su obje vrste pogodne za dugo skladištenje, dok su žirevi nutritivno slični žitaricama i kroz prapovijest konzumirani u obliku kruha, kaše, juhe i napitka sličnog kavi.

Da su pak raznovrsni biljni i životinjski sastojci tijekom kasnoga brončanog doba korišteni i za spremanje složenih jela potvrđuju arheobotanički i arheozoološki nalazi otkriveni na dnu otpadne jame na mađarskom nalazištu Balatonmagyaród – Hídvégpuszta. Spomenuti organski ostaci datirani u 1200. godinu pr. Kr. sadržavali su sjemenke graška, sikirice i gorke grahorice, zatim ostatke jela od prosa nalik kaši, kosti riba i malih ptica s tragovima prženja te ostatke najstarije dosad poznate europske slastice – torte od šumskih jagoda, sa pšeničnim i prosenim brašnom, svinjskom mašću i jajima.

Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki