Kroz cijelu je povijest ljudske vrste dolazilo do oružanih sukoba. Nećemo o tome kako je i zašto do toga dolazilo, no neosporna je činjenica da su razvoj navalnog oružja i vojne taktike uvjetovali razvoj zaštitnoga oružja kao i obrambene arhitekture. I obrnuto, razvoj zaštitnoga oružja i obrambene arhitekture potaknuli su daljnji razvoj navalnog oružja.

Nemoguće je u ovako kratkom tekstu dati i pregled tog razvoja jer su ljudi bili, a nažalost i danas su kao što vidimo, beskrajno kreativni u izradi oružja kojim su napadali ili se branili, pa ćemo ovaj put samo „nabacati“ neke od zanimljivosti vezane uz ovu kompleksnu temu. Svako povijesno razdoblje, etničke i društvene skupine, kao i pojedinačni ratnici prema svojim mogućnostima i sklonostima, koristili su pojedine vrste naoružanja i oblika individualne zaštite. No potrebno je napomenuti i to da se razni rodovi vojske, kao i oružje kojim su se služili, svojim razvojem nisu jednostavno izmjenjivali već su se često preklapali i zajedno funkcionirali kroz duže razdoblje.

Oklop, zaštitno oružje koje su ratnici koristili kako bi obranili tijelo od ranjavanja, svoj je najviši stupanj razvoja oklop dosegnuo u kasnome srednjem vijeku kada postaje najvažniji oblik zaštite. Teško oklopljeni konjanici naoružani hladnim oružjem kao što su koplje, mač, bodež i buzdovan, stoljećima su dominirali u ratovanju u srednjovjekovnoj Europi. Srednjovjekovni puni oklop vezan je zapravo uz feudalni način ratovanja. Pošto je njegova izrada bila izuzetno skupa moglo si ga je priuštiti samo imućno plemstvo, a nabava što boljeg i ljepšeg oklopa bila je ne samo moda već i pitanje prestiža. Ovakve teške oklope nosilo je isključivo konjaništvo opremljeno snažnim, posebno uzgajanim konjima.

Slaba pokretljivost postala je velikim nedostatkom oklopljenih ratnika, posebno nakon pojave vatrenog oružja koje je probijalo oklop. Prvo ručno vatreno oružje javlja se u Europi prilagodbom topničkoga oružja sredinom 14. stoljeća kada je tehnološki razvoj omogućio smanjenje mase oružja i kalibra. Zbog svojeg je izgleda dobilo ime ručni top ili handgonne. Ručni topovi su u početku bili nespretni za korištenje, kratkog dometa i vrlo neprecizni (do 30 posto). No, i drugo je oružje za djelovanje na daljinu tog doba imalo je svojih nedostataka. Samostrijeli su bili skupi za izradu i sporo su se punili, dok su za korištenje dugog luka bile potrebne godine vježbe. Ručni topovi su nasuprot tome bili su jeftini, jednostavni za proizvodnju i upotrebu, ali njihova je najveća prednost, koja je i uvjetovala njihov daljnji razvoj u 15. stoljeću, bila u tome što je probijalo oklop zbog čega on postupno gubi svoju funkciju.

Od 16. stoljeća počinju se odbacivati dijelovi oklopa i zadržavaju se samo kaciga te leđni i prsni oklop koji se prilagođavaju tehnološkim dostignućima i u ratovanju zadržavaju do danas.

Pješaštvo, ako ga je uopće imalo, nosilo je znatno lakše oklope i kacige. Oni nisu ni mogli nositi tako tešku opremu kao konjanici, a i sama taktika ratovanja konjaništva i pješaštva bila je potpuno drugačija. Pješačke su postrojbe zbijene i imale su malu mogućnost kretanja, a samim time i slabiju snaga udara. No upravo su se jedinice kopljanika zbijenih u formaciju nalik ježu pokazale vrlo uspješne u odbijanju napada teškoga konjaništva i prekinule njihovu dominaciju u načinu ratovanja te su kao prvi u formaciji štitili jedinice strijelaca.

Već u prvoj polovini 16. stoljeća ručna vatrena oružja, arkebuze i nakon toga muškete, zamijenila su lukove i samostrijele, a s vremenom i preuzela koplju mjesto glavnoga oružja pješaštva.

Iako su laki konjanici (tzv. Kroaten, Hrvati) koji su se borili u Tridesetogodišnjem ratu u prvoj polovini 17. stoljeća bili naoružani kratkom puškom i pištoljima s mehanizmom za opaljivanje na rotirajuće kolo (kolašicama), puške fitiljače su usprkos svim nedostacima bile glavno naoružanje pješaštva skoro 200 godina, sve dok ih krajem 17. stoljeća nisu zamijenile kremenjače.

Zanimljivo, spomenuti laki konjanici novačeni u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu donijeli su u Europu novi način ratovanja koji su preuzeli od Osmanlija tijekom stoljetnoga ratovanja na granici, a karakteriziraju ga brzi i iznenadni prepadi manjih, pokretnih odreda radi izviđanja, ometanja protivnika, napada na protivničke resurse i logistiku i sl. Juraj V. Zrinski, kao i njegovi sinovi Nikola VII. i Petar IV., dokazali su se kao vješti vojskovođe u bitkama Tridesetogodišnjega rata, a konjanike su novačili na svojim posjedima, pa tako i u Međimurju.

Tehnološka dostignuća u obradi kovina uvjetovala su razvoj hladnoga navalnog i zaštitnog oružja, no razvoj vatrenoga oružja krajem srednjega vijeka potpuno je promijenio način ratovanja te je u sljedećim stoljećima izravno utjecao na razvoj fortifikacije što je vidljivo i u razvoju naše čakovečke utvrde.

Detaljnije o svemu spomenutome možete saznati u našoj Riznici Međimurja u postavu Stoljeća utvrde.

PS Iako su oružani sukobi kroz povijest uvijek bili brutalni, a njihove posljedice katastrofalne za ljude koje se direktno i indirektno tiču, s razlogom se pitamo što nam 21. stoljeće može donijeti s obzirom na raspoloživu tehnologiju...

Ana Šestak, viša kustosica povijesnih zbirk