Prije točno sto godina posljednji feudalni gospodar Međimurja, grof Eugen Feštetić, prodao je Čakovečko vlastelinstvo, a time i čakovečki Stari grad, tvrtki „Slavonija “ društvo na dionice za industriju drva u Zagrebu. Ova priča, kao i uostalom sve u povijesti, nije ni približno jednostavna kao što nam se to možda čini.

Juraj Feštetić kupio je 1791. godine od grofa Althanna ogromno Čakovečko vlastelinstvo te su Feštetići početkom 20. stoljeća bili vlasnici najvećeg dijela Međimurja s ratarskom površinom od 27 000 jutara.

Eksplozivna situacija nakon završetka Prvoga svjetskog rata uzrokovana bijedom, žrtvama, borbom protiv klasnih i nacionalnih neprijatelja, epidemijom španjolske gripe te naravno nizom političkih razloga nakon uspostave Kraljevstva SHS potaknulo je obećanje narodu da će brzo biti provedena agrarna reforma. S obzirom na veličinu posjeda te poseban status Međimurja do Trianonskog ugovora u Međimurju to nije bilo jednostavno provesti.

Regent Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1919. najavio agrarnu reformu s obećanjem da će seljaci dobiti zemlju veleposjednika, a Prethodnim odredbama za pripremu agrarne reforme od 27. veljače 1919. oduzeta je zemlja vlasnicima iz redova plemstva te je zabranjena prodaja šuma i drva bez dozvole vlade. Veza politike i gospodarstva i u to je vrijeme bila presudna, a ključne osobe za Međimurje bile su dr. Pero Magdić, dr. Ivan Novak i dr. Hinko Krizman. Pribićevićevim demokratima ozbiljno se suprotstavljaju Radićevci koji uvjerljivo pobjeđuju na izborima u Međimurju do 1927. godine.

Dobro vođeno Feštetićevo vlastelinstvo izgubilo je u tom razdoblju velik dio stručnog kadra mađarskog podrijetla, a već 20. travnja 1919. oformljen je posebni Agrarni odbor za provedbu agrarne reforme za Međimurje u Čakovcu koji je u godinu dana dao u jednogodišnji pa trogodišnji zakup gotovo pet tisuća jutara oranica i tri tisuće jutara livada. Seljaci ipak nisu dolazili do zemlje lako kao što su očekivali zbog neuređenosti tržišta, velike inflacije i na kraju kreditne krize. Najviše su se u cijeloj situaciji okoristili odvjetnici i javni bilježnici koji su provodili te postupke.

U kaotično provođenoj agrarnoj reformi koja je bila rezultat složenih političkih zbivanja, posjed se ubrzano raspadao i grof Eugen Feštetić je odustao od sudskih procesa s kupcima i zakupcima zemlje te je, nakon što je dignut sekvestar, prihvatio ponudu tvrtke „Slavonija “ društvo na dionice za industriju drva u Zagrebu i 1923. godine prodao je cijeli veleposjed kojim zapravo više nije upravljao.

Zastupan po čakovečkom odvjetniku dr. Franji Hajošu, prodao je tvrtki „Slavonija“ društvo na dionice za industriju drva u Zagrebu posjed od cca 27 000 jutara za 45 milijuna dinara. Ovakva prodaja u vrijeme agrarne reforme nije bila uobičajena i očito je bila politički potpomognuta.

Iako su Feštetići uvelike eksploatirali međimurske šume, one su 1923. godine još uvijek predstavljale trećinu ovog Feštetićevog veleposjeda. Ovakvo blago bilo je vrlo poželjno jer je u Europi nakon Prvoga svjetskog rata tvrdo drvo bilo iznimno traženo u građevinarstvu i za pragove željezničkih pruga.

Iako je dobrano iskorištavala međimurske šume, „Slavonija“ se ubrzo našla u problemima jer je otvaranje ruskog tržišta drva i žita smanjilo potražnju za drvom u Međimurju, a poslovi agrarne reforme koje je ugovorom preuzela bili su im opterećenje. Tvrtka je predala 1925. godine Feštetićev veleposjed na upravljanje Hrvatskoj seljačkoj zadružnoj banci, Matici hrvatskih seljačkih gospodarskih zadruga i Hrvatskom domu na upravljanje kako bi Hrvatska seljačka stranka dovršila njegovu parcelizaciju i prodaju, što joj nije uspjelo zbog neslaganja s vlašću.

Ono što je još ostalo od poslova agrarne reforme u Međimurju vraćeno je 1929. godine „Slavoniji“. Godine 1933. prodala je Udruženju zanatlija za srez Čakovec za čakovečki Stari grad, no to je druga priča...

Ana Šestak, viša kustosica povijesnih zbirki