Kako mi muzealci volimo povijest, želja nam je, približiti Vam ju na što pristupačniji način. Budući da pretpostavljamo kako nekima od Vas ona i nije osobito draga – zbog mnoštva naizgled beskonačnih imena, datuma, godina i događaja koje ste učili u školi – trudimo se predstaviti Vam ju kao lako shvatljivu, poučnu i zanimljivu priču u kojoj se jednostavno uočavaju uzročno-posljedične veze. Naša današnja priča tako govori o jednom od najstarijih artefakata iz fundusa muzeja, čiji autor nije priroda, kao što je to bio slučaj kod naša prethodna dva predmeta dana, već čovjek. Kako naše priče često radi lakšega razumijevanja, obuhvaćaju nešto širi povijesni kontekst, tako ćemo i ovu današnju započeti s čovjekom: njegovim nastankom, razvojem, načinom života i kulturom kroz nekoliko milijuna godina unatrag

Dakle, prema biolozima, čovjek je samo jedno od najmanje 1,5 milijuna vrsta koje sačinjavaju carstvo Animalia ili životinja – jedno od pet carstava na tzv. drvetu života. Penjemo li se tim životnim stablom – koje pokazuje povijest razvoja svega živog na našoj planeti – krenuli bi od korijena ili spomenutoga carstva životinja, deblom kralježnjaka, na granu sisavaca, nastavili prema primatima, pa smjerom velikih majmuna, preko porodice čovjekolikih majmuna do čovjeka. Dakle, za biologe "ljudsko" i "životinjsko" daleko su od toga da predstavljaju suprotnosti. Možda vam to zvuči začuđujuće, ali evo primjera: odstranite li čovjeku zbunjujuće naslage odjeće i kožu dobiti ćete jednaki ustroj organa i tkiva kao kod naših rođaka majmuna, a genetički gledano, razlika je još manja: DNK čovjeka i čimpanze razlikuje se samo 1,2 posto.

Dakle, znanstveni dokazi govore da su ljudi nedvojbeno životinje, no zdrav razum i tradicija kažu nam da između nas i ostatka životinjskoga svijeta zjapi ponor. Da bismo ga lakše premostili, shvatili spomenute razlike i uvidjeli koliko su ljudsko tijelo, um i kultura evoluirali, moramo pogledati u prošlost. Priča vijuga kroz šest milijuna godina unatrag do afričkih šuma koje su pružale dom pradavnoj vrsti majmuna koja je napustila sigurnost drveća i počela živjeti na tlu. Bio je to prvi korak u neobičnom procesu koji će majmune preobraziti u ljudska bića.

Prema vremenu nastanka čovjek je jedna od najmlađih vrsta na planetu. Zamislite li tako povijest Zemlje kao uru od 24 sata - ljudska se svijest na tom geološkom brojčaniku pojavila tek minutu prije ponoći, a mijenjala se i razvijala vratolomnom brzinom. Uzroci toga naglog razvoja čovjeka su višestruki. Znanstvenici vjeruju kako je među najvažnijima uspravan hod, kao jedna od prvobitnih tjelesnih osobina, vjerojatno nastala kao izraz prilagođavanja uvjetima stepe. Naime, visoka trava uvjetovala je čovjeku da što duže uspravno stoji kako bi mogao pažljivo promatrati okolicu. Tako su noge i stopala služile za pokretanje, dok su ruke i šake ostale slobodne za hvatanje i držanje, čime gubica – za životinju najvažniji organ hvatanja – gubi svoje prvotno značenje i biva manje izrazitom. Kad je uspravan hod postao trajnim, mogli su se vrat i glava osloboditi jake i teške muskulature, a i sama lubanja postala je lakšom, što je opet utjecalo na rast i razvoj mozga.

Mozak kao organ, podloga je većine naših posebnih sposobnosti, a uzmemo li u obzir tjelesni omjer, imamo najveći mozak među sisavcima. S velikim su se mozgom vjerojatno pojavile blagodati složenoga jezika i društvenoga ponašanja. Tako čovjek uzajamnim biološkim i duhovnim razvojem postaje prvo biće svjesno svojega postojanja, a ta svijest o sebi određuje njegov daljnji razvoj. Zahvaljujući jeziku, ljudi imaju kulturu – složene uzorke ponašanja i znanja koja se predaju kroz naraštaje. Kroz kulturu i samo društvo postaje predmet proučavanja, pa nestaje potreba da svaki naraštaj od početka uči vještinu preživljavanja.

Takva usvojena znanja – kao npr. izrada alata i pronalazak vatre – utjecala su na pojavu skokova u razvoju, a među posljednjim najznačajnijima je onaj s kraja zadnjega ledenog doba, prije otprilike 10 000 godina, kada naša vrsta – uvjetovana globalnim klimatskim zatopljenjem – počinje utjecati na prirodu pokretanjem poljoprivrede. Umjesto da luta u potrazi za hranom, čovjek gradi trajna naselja, a dovoljne zalihe hrane omogućile su porast stanovništva i razvoj složenih društva. Bilo je to rođenje civilizacije kakvu poznajemo danas.

Globalnim zatopljenjem dolazi do promjena biljnoga i životinjskoga svijeta, a one potiču prilagodbu novom načinu života. Izumiru životinje poput mamuta, koje su činile temelj prehrane, a nekadašnja prostranstva tundra, zamjenjuju šume. Njihovim krčenjem i intenzivnim spaljivanjem čovjek stvara obradive površine i povećava plodnost tla, a tragovi takvih ljudskih aktivnosti datirani u razdoblje 8. tisućljeća prije Krista, otkriveni su analizama uzoraka tla, samo dvadesetak kilometara sjevernije od Međimurja – u mađarskoj Zalskoj županiji.

Našim današnjim predmetom dana, čovjek je utjecao na prirodu i time nesvjesno okretao zamašnjak razvoja. To je kamena sjekira otkrivena kao površinski nalaz prilikom pregleda arheološkoga nalazišta na području sela Črečan. Izrađena prije osam tisuća godina, tehnikom glačanja i brušenja, jedna je od brojnih sličnih arheoloških predmeta iz fundusa Muzeja Međimurja Čakovec, koji svjedoče o relativno gustoj naseljenosti Međimurja tijekom dalekih prapovijesnih vremena.

Pripremila: Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki