Ne, nije šala, već priča o školjci, koja nas vodi u daleka geološka razdoblja, kada je na području na kojem danas živimo, egzistirao neki sasvim drugi krajolik – kada je Međimurje prekrivalo more. Ta nas priča podsjeća na saznanje da naš planet nikada ne miruje, već se od svoga nastanka, prije 4,5 milijardi godina do danas, neprestano mijenja. Iako je poznato da Zemlja godišnje broji oko 900 000 uglavnom manjih potresa, tek nas je ovaj nedavni podsjetio kako je naš planet itekako živ i aktivan. Zapravo, ono što vam se čini kao čvrsto tlo pod nogama, samo je jedna od ogromnih "splavi" Zemljine površine koje se neprestano sudaraju i klize.

Da kontinenti izgledaju poput slagalice i da su nekad bili spojeni u superkontinent Pangeu, bilo je poznato već u 19. stoljeću. Taj se prakontinent prije nekih 180 milijuna godina, počeo razdvajati, a trenutačnih su šest kontinenata svoj današnji oblik i smještaj poprimili prije otprilike 50 milijuna godina. Na većem se području današnje Europe u to vrijeme prostirao veliki Tethys ocean, koji je prije 34 milijuna godina – kada se Afrička tektonska ploča sudarila i skliznula pod Euroazijsku – nestao, a na prostoru središnje i istočne Europe formiralo se novo Paratethys more, nama svima, još iz školskih klupa poznatije kao Panonsko more.

Najveći dio spomenutoga mora rasprostirao se naravno na području današnje Panonske nizine, a u Hrvatskoj je ono obuhvaćalo današnju Slavoniju i središnju Hrvatsku. Kao rezultat intenzivnijih tektonskih pokreta – prije otprilike 10 milijuna godina – veze sa Sredozemljem počele su slabiti, voda se postupno desalinizirala, a kao posljedica potpune izolacije, prije otprilike 7 milijuna godina, formira se slatkovodno Panonsko jezero, koje se s vremenom preoblikovalo u niz jezera, koja se postupno zapunjavaju, isušuju i pretvaraju u močvare i bare, a potpuno su iščezla prije otprilike 2 milijuna godina.

Toplo i plitko, s vrlo razvedenim obalama – u kojem su periodično današnje Međimurske gorice egzistirale kao otoci – Panonsko je more prekrivalo prostor današnjega Međimurja u razdoblju od prije 17 do 2 milijuna godina. U dubljim dijelovima mora, gdje je energija vode slabija, taloženi su finiji, a u plićim uzburkanim dijelovima i u blizini kopna krupniji sedimenti. Danas su spomenuti slojevi očuvani u obliku taložnih ili sedimentnih stijena s mnoštvom fosila ili ostataka izumrlih organizama. Spomenuti geološki sedimenti vidljivi su uglavnom na području gornjega Međimurja, a nalaze se i u nizinskim dijelovima našega međuriječja, samo što su prekriveni riječnim nanosima šljunka i pijeska nastalima otapanjem ledenjaka tijekom završetka posljednjega ledenog doba.

Dio toga bogatog biljnog i životinjskog svijeta je i naš današnji predmet dana – ljuštura ili školjka mekušca otkrivena u selu Grkaveščak, sasvim slučajno prilikom iskopa zemlje na dubini od samo četiri metra. Ovoga je pradavnoga stanovnika "međimurskoga" mora darovala muzeju 2004. godine gospođa Magdalena Mikulić iz Čakovca i time je on postao dragocjen djelić hrvatske prirodne baštine. Spašen od zaborava, dostupan je sljedećim generacijama kao dio male, ali vrijedne paleontološke zbirke našega fundusa, u sklopu koje se štiti i čuva za buduće naraštaje.

Jeste li se i vi možda susreli sa sličnim predmetom? Fascinira li vas činjenica da se na samo nekoliko metara ispod površine zemlje, možemo susresti s nekoliko milijuna godina starom prošlošću našega planeta? Čini se da svojevrsnim vremeplovom kroz Zemljine slojeve, putovanje kroz vrijeme i nije toliko nedostižno koliko se čini...

Pripremila: Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki