Slika (ulje na platnu) je kopija freske koja se nalazila na 2. katu palače Starog grada. Freska je uništena kada se za vrijeme grofova Feštetića dvorac pretvorio u tvornicu šećera. Đuro Feštetić je dao napraviti kopiju freske na platnu.

12. veljače 1720. godine gospodari Čakovca i Međimurja postaju grofovi Althan.

Posjed Međimurje sa sjedištem u Čakovcu kralj Karlo VI. Habsburgovac darovao je obitelji Althan iz zahvalnosti s obzirom da je grof Althan u španjolskom građanskom ratu spasio život kralju. Kad je kralj Karlo nakon smrti Josipa I. postao i kraljem Mađarske, našao je načina i mogućnosti da svog spasioca obilno nagradi. Grof Mihajlo Althan postao je gospodarom Međimurja te ujedno i velikim županom županije Zala. Kralj je taj svoj dar nadopunio još i sa 100 000 forinti novčane nagrade. Legenda kaže da je kralj taj svoj darovni ugovor poslao grofici u jednoj uskrsnoj pisanici.

Nakon smrti grofa Althana 1722.g. zakonitom nasljednicom Međimurja postala je njegova supruga.

Althanovu ženu nazivali su u ono doba u Čakovcu Venerom, zbog iznimne ljepote. Zvala se Ana Maria Belriguardo Pignatelli, a bila je dvorska dama kralja Karla. Nakon dolaska u Međimurje bila je mecena umjetnika i znanstvenika te graditeljica mnogih sakralnih i profanih spomenika u Međimurju.

Althani su na samom dvorcu imali posla više nego dovoljno, jer prema zapisu iz 1720.g. nalazio se u vrlo jadnom stanju – utvrde i palača u ruševnom stanju. Tu pustoš pospješio je i potres 1738. godine, nakon čega je i glavna zgrada, kao i same utvrde, počela propadati u zemlju. Tadašnji vlasnik grada Mihajlo Althan započeo je obnovu, a još je više napravio na obnovi njegov sin Mihajlo Ivan IV. Oni su dali pored triju stubišta izgraditi još i četvrto – koje je vodilo na glavni ulazni trijem, po kojem su bile divne freske. Na glavnu zgradu podižu još jedan kat, za koji legenda kaže da je troškove platio sam kralj Karlo. Sva 4 ugla zgrade, sve do prvog kata, dali su opasati kamenom, a toranj s palače je bio porušen i ponovno sagrađen na vanjskoj utvrdi, gdje i danas stoji. Za rekonstrukciju Starog grada u prekrasni barokni kompleks angažiran je dvorski arhitekt Anton Erhard Martinelli. Palača i utvrda je mnogo izgubila tada od negdašnjeg izgleda Zrinskih, jer je zgrada prilagođena tadašnjem ukusu i običajima.

Slika je navodno nastala prema događaju kada je kralj Karlo VI. htio od Mađarske napraviti austrijsku pokrajinu. Namjere kralja otkrio je nehotice u svom pismu udovici Adama Bathanyija, koji je bio ministar pravde u Budimpešti, Eugen Savojski, koji je trebao Mađarsku pacificirati.

Prva je briga bila Bathanyjeve supruge da o tome izvijesti gospođu Althan, kako bi ona intervenirala kod kralja da odustane od te svoje namjere. A gospođa Pignatelli je jako voljela svoju drugu domovinu Mađarsku, i kad joj je prijateljica pokazala pismo, ona je odmah odlučila, da će plan vladara spriječiti. I ona je iskoristila prvu priliku posjete kralja njoj. Ona ga je navela da joj da svečanu prisegu u dvorskoj kapeli da neće amputirati ustav Mađarske. Kada je kralj glasno položio prisegu na to, iza zavjese je izašla krema Mađarske, izjavivši: čuli smo! Kako sad povratka nije bilo, kralj je dao i pismenu potvrdu i izjavu da neće dirati u mađarski ustav.

Tu epizodu ovjekovječili su Althani sa fresko slikom na drugom katu palače, koja je bila ponos toga grada. Ali kad su Feštetići palaču adaptirali za tvornicu šećera, zidari su uništili tu dragocjenu fresku, tako da od nje danas postoji samo kopija u vidu ulja na platnu, zahvaljujući grofu Đuri Feštetiću, koji je bio svjestan vrijednosti te freske, te ju je dao preslikati.

SLIKA:

Lav u skoku prikazuje opoziciju (kralj, Austrija, Beč). Žena u desnom uglu (grofica Althan) simbolizira Mađarsku, a lik pokraj nje koji drži stup trebao bi biti njezin muž – grof Althan, ali stup drži žena – Ana Pignatelli Althan – koja iz raspadajućih dijelova Mađarske hoće da sastavi novu cjelinu. Iznad tog prizora je prikaz gospođe Bathany – u liku ratnice - koja sa sabljom hoće zadržati lava. Slika je istovremeno glorifikacija žena, koje su se u teškim vremenima angažirale za spas domovine. Ispod lava vide se likovi koji predstavljaju ostatke Mađarske, koji više nisu u stanju držati sablju, već nju drži žena – gđa Bathany. Na slici je i Hercul, s batinom u ruci, koji prikazuje Eugena Savojskog kako žuri da spasi mađarski narod od najgoreg. Interesantna je na slici figura muškarca sa sabljom, oko koje je namotana zmija. Ona prikazuje biblijsku zmiju, za koju se vjerovalo da čim je netko ugleda, odmah se izliječi od svoje bolesti.

(Izvor: Karoly Zriny, Monografija Čakovca, 1905.)

Pripremila: Maša Hrustek Sobočan, viša kustosica kulturno-povijesnih zbirki