350. obljetnica pogibije Zrinskog i Frankopana
Admin | 30. travnja 2021.

Završetkom tridesetogodišnjih vjerskih ratova u Europi 1648. godine stvoreni su uvjeti za ujedinjenje kršćanskih snaga radi konačnog obračuna s Osmanskim Carstvom. Hrvatsko i ugarsko plemstvo težilo je oslobođenju okupiranih dijelova Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva te je pod vodstvom Nikole VII. Zrinskog pokušalo animirati europsku javnost na organiziranje međunarodnog saveza za borbu protiv Turaka Osmanlija. S druge strane, car Leopold I. bio je zaokupljen jačanjem svoje apsolutističke vladavine u Habsburškoj Monarhiji. Težio je centralizirati vlast u Beču te Hrvatsku i Ugarsku učiniti svojim nasljednim zemljama. Veliki sukob s Osmanskim Carstvom nije mu bio u interesu jer su Habsburgovci zastupali ideju o ravnoteži sila i sporazumima produžavali mir utanačen 1606. godine na rijeci Žitvi. Unatoč tome, područje Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i dalje je bilo suočeno s napadima i pljačkom osmanskih snaga. Kao pogranična ratna zona imalo je ulogu štititi nasljedne austrijske zemlje od prodora Turaka Osmanlija.

 

Nikola i Petar Zrinski aktivno su i uspješno radili na povezivanju kršćanskih sila i stjecanju potpore za rat protiv Osmanlija, a i sami su postigli iznimne vojne uspjehe koji su oduševili Europu. Sjedinjena kršćanska vojska presrela je Osmanlije na rijeci Rabi te kod Svetog Gotharda pobijedila 1. kolovoza 1664. godine. Oduševljenje je ubrzo nestalo jer je car Leopold odustao od daljnje borbe te sklopio vrlo nepovoljan Vašvarski mir. Hrvatsko i ugarsko plemstvo, duboko ogorčeno razvojem situacije, protestiralo je kod cara i tražilo sazivanje sabora u Požunu. Zamiranje dugo očekivane ofenzive izazvalo je nezadovoljstvo hrvatsko-ugarskog plemstva i bilo glavni razlog za podizanje otpora. Budući da Beč nije vodio previše računa o interesima Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, dio plemstva odlučio je mimo cara potražiti pomoć u obrani protiv Turaka Osmanlija te se osloboditi Habsburgovaca. Time je započeo razvoj političkog pokreta poznatog kao Zrinsko-frankopanska urota.

Jedan od čelnika pokreta bio je Nikola VII. Zrinski, međutim, nakon što je smrtno stradao u lovu kod Kuršanca u studenome 1664., njegovu ulogu preuzeo je brat Petar IV. Među sudionicima bili su i mađarski palatin Franjo Wesselényi, ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, vrhovni državni sudac Franjo Nádasdy, Petrova supruga Ana Katarina i njezin brat Fran Krsto Frankopan te Petrov zet Franjo Rákóczy. Vodstvo urote tražilo je pomoć stranih sila, Francuske, Švedske, Venecije i Poljsko-Litavske Unije, ali bezuspješno. Beč je bio upućen u pregovore urotnika, a i sam je u tajnosti pregovarao s Francuskom oko španjolske baštine. Situacija je postala ozbiljna nakon sklapanja mira između Venecije i Osmanskoga Carstva 1669. godine jer se očekivalo da će Osmanlije svoje napade preusmjeriti na Hrvatsku. Budući da urotnici nisu očekivali pomoć cara, krenuli su u pregovore s Osmanskim Carstvom kako bi izbjegli njihov napad i uništenje Hrvatske. Bečki dvor saznao je za pregovore te ih protumačio kao veleizdaju. U takvoj situaciji, Petru IV. Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu nije preostalo ništa osim da se izmire sa carem, pa 13. travnja 1670. odlaze u Beč. Odmah po dolasku su utamničeni. Naime, već je ranije na Tajnoj konferenciji u Beču odlučeno da urotnike treba politički i ekonomski uništiti te na prijevaru privući u Beč. Petar i Fran optuženi su za veleizdaju, bunu i uvredu veličanstvu, pa je pokrenuta dugotrajna istraga koja je završila smrtnom presudom. Iako je čitava Europa tražila pomilovanje, urotnicima su 30. travnja 1671. na gradskom trgu u Bečkom Novom Mjestu odsječene glave.

Odluka o smaknuću Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, kao i konfiskacija njihove imovine donesene su još prije istrage i suda. Naime, to je bila prilika da se smanji moć hrvatskoga i ugarskog plemstva i da se golemi imetak obitelji Zrinski i drugih zavjerenika zaplijeni u korist državne blagajne. Budući da je hrvatskim i ugarskim velikašima mogao suditi samo zajednički ugarsko-hrvatski državni sabor, sastav suda i sam sudski postupak značili su povredu njihovih staleških prava. Politički položaj i ugled Zrinskog i Frankopana bili su u potpunosti uništeni, a zapljenom njihova imanja polovica Banske Hrvatske i područje Primorja došli su pod izravnu upravu carske Komore u Beču. Osim toga, tragičan rasplet događaja imao je dalekosežne posljedice za obitelj Zrinski. Ana Katarina umrla je zatočena u dominikanskom samostanu u Grazu 1673., a njezin sin Ivan Antun kasnije je uhićen i nakon dvadeset godina zatočeništva umro 1703. kao posljednji muški član obitelji Zrinski.

Magdalena Vrbanec, kustosica povijesnih zbirki

Fotografija: Oton Iveković, Oproštaj Petra Zrinskog od supruge Katarine (1901.), Hrvatski povijesni muzej

 
ARHIVA VIJESTI
MUZEJ MEĐIMURJA ČAKOVEC
 
Trg Republike 5, 40000 Čakovec
T/F +385 (0)40 313 499
EMAIL mmc@mmc.hr
LJETNO RADNO VRIJEME: 1. travnja - 30. rujna
Ponedjeljak - Petak: od 7 do 18 sati
Subota - Nedjelja: od 10 do 14 sati
ZIMSKO RADNO VRIJEME: 1. listopada - 31. ožujka
Ponedjeljak - Petak: od 7 do 15 sati
Subota - Nedjelja: od 10 do 14 sati
Blagdanima i državnim praznicima muzej je zatvoren.
PRATITE MMČ NA